Suviše mislilaca, a ničega pametnog.
Rijetki će da znaju odgovor na pitanje koliko se često upotrijebi riječ misliti u svakodnevnom govoru. Kao da je to radnja koju mehanički obavljamo, a na koju ne trebamo da se osvrćemo i previše polemišemo. Rijetki znaju da i za mišljenje treba imati talenta, a da se radnja mišljenja obavi, treba imat školu koja ipak negdje zakaže, pa izbaci proizvod koji ne zna da misli.
Zbog takvih proizvoda i drugih stvari, naše kancelarije su pune onih koji ne misle i onih koji uz to ne znaju da stvaraju. Lijen da misli – moglo bi se i tako reći ili lijena da misli. O drugim stvarima, koje nikako da se promjene ili iskorjene, a uništavaju lijeno društvo koje od svoje lijenosti ne može da savlada sebe od neuspjeha koje niže, su teški, nezreli, ograničeni, barbarski pristupi ženama. One ne znaju da progovore, a htjele bi, ali ne mogu ili ne smiju.
Razlika među spolovima, opravdana ili ne, postoji. Pred nemislećim narodom stoji još jedan zadatak ili prepreka koju mora da savlada – neznanje o poštovanju žene. Svjetske sile vjeruju ženama, da su one jedini trenutni izvor spasa na koji mogu računati, da one jedine mogu spasiti ekonomiju od propadanja, da mogu sprječiti porast siromaštva (o trećerazrednim zemljama – kojima i mi pripadamo – da ne govorim – ovdje više srednje klase nema) unutar – do danas – svjetskih sila svijeta, na koje se sve zemlje ugledaju i koje zurno, svi mi posmatramo, govoreći: “Kad je njima tako, šta će biti sa nama”? Ako posmatramo trenutna dešavanja tj. globalne tokove onih, koji znaju kuda idu, nije teško za primjetiti, da se nestabilnost javlja u sve većem obimu i da unutrašnja snaga jedne države mora polaziti iz jedinstva, a naše jedino zanimanje još uvijek jeste u odgovoru – gdje smo pogrješili i zbog čega se toliko razlikujemo od uspješnih?
Urotili su se muškarci protiv sebe samih i sve dok ne istjeraju stvari na čistac, neće prestati sa inatom, a u svemu tome nema mjesta za žene. Drugi će doći da nauče one zadnje, ko su žene i šta sve jesu. Šteta je samo propuštenih prilika.
Da bar neke od njih nisu pod strahom, govorile bi i za sve one koje ne mogu, jer one osjete više, brinu, znaju ono što im je prirodno kako da spase nešto od propasti ili nestanka.
Omalovažavanje žene, kao da je urođena mana na ovim prostorima. Ne može se iskorijeniti razgovorom i ubjeđivanjem, nego samo zabranom fizičkog i psihičkog maltretiranja žene i postupanjem sa njima kao sa jednakim/ravnim sebi, pri tom praveći razlike između prirodnih prednosti, ali ne iskorištavajući takve prednosti protiv suprotnog spola. Ako sagledamo šta je sve iza nas, teško da nas neće biti sramota, zato se povucite od starješinstva muške glave, pa možda ipak na kraju i uspijemo skrojiti novu haljinu majci Bosni. Kakve su žene u državi, takva im je i domovina. Ko na svoju ženu diže ruku, nije potreban ni sebi ni drugima, sloboda mu je da ga nema. Ženama je vrijeme da se odupru ograničavanju i aktivno uključe u rješavanju problema ekonomskog, društvenog, moralnog sazrjevanja i prosperiranja, jer uistinu lijenost neće promijeniti svoj tok.
Za konkurs