Često sam se pitao šta se to desi u kvislinzima da pristanu služiti nacističkom zlu? Kako možeš pristati da budeš dželatov šegrt, da otpremaš ljude i zatvaraš teška željezna vrata voza, onog voza koji odlazi u jednom pravcu? Kakvo ti je lice dok to činiš, šta osjećaš, grize li te savjest? Spavaš li noću, sanjaš li te ljude?.
Ne, više se ne pitam, otkako sam vidio snimku Petre Laslo, mađarske novinarke koja takvom hladnokrvnošću sapliće jadnog čovjeka sa djetetom koji se bori za život. On spašava svoje dijete iz logora smrti, on bježi od fašista ma kako se oni zvali da l’ Islamski halifat, da l’ Bašar-al-Asad, il’ nekako treće. Kakva borba, nosi hiljadu kilometara svoje dijete u naručju, pada, posrće toliko puta i diže se, ne odustaje i trči u slobodu koja se za njega zove Evropa.
Ona, Petra Laslo je to lice kvislinga, ne policajci, oni samo moraju izvršavati naredbe Viktora Orbana. Ona koja je u modernom uskom džinsu, ona koja ima akreditaciju i kameru. Onako, kako ona pruža svoju nogu i gleda sa arogancijom i uživanjem čovjeka sa djetetom kako pada, tako su kvislinzi širom Evrope zatvarali vrata vozova za Aušvic, Dahau, Treblinku i Mathauzen, dajući znak mašinovođi da krene jer posao je “završen”.
Sada konačno znam kvislinzi su gori čak i od samih zločinaca iza kojih stoji takva monstruozna ideologija zla kakav je nacizam. Upravo sam to naučio na primjeru Petre Laslo.