Depresija ima sretno lice. Ja to znam najbolje. Moje nasmijano i raspoloženo lice je lice depresije. Nitko ga ne prepoznaje i zbog toga je ona sretna. Depresija je ona najsretnija djevojka na zabavi širokog osmijeha i predivne plave kose. Ona je čovjek iza volana novog skupog mercedesa koji priča na telefon sa osmijehom na licu ugovarajući novi poslovni uspjeh. Ona je lik na bini koji zabavlja hiljade i hiljade ljudi sa svojim plesnim tačkama i akrobacijama a potom ode sama u svoju sobu i stane pred ogledalo i osmijeha više nema. Nema ga. Lice je mrtvo. Djevojka sa zabave se vratila u svoju djevojačku sobu i sjeda za toaletni stolić i promatra svoje lice bez osmijeha. Nitko je ne bi prepoznao sad. Nije ista osoba kad je sama i kad je u društvu. U društvu se ona smije, razgovara i pokazuje interes za život, ljude i sve ono što je okružuje. Sama sjedi i ne pomjera se satima ispred odraza u ogledalu. Sjedi i gleda u prazninu ispred sebe. Poslovni čovjek koji parkira svoj novi mercedes izlazi iz auta i odlazi u svoju kancelariju zatvarajući vrata i otvarajući novu bocu viskija ali nema nikoga da mu se pridruži i ne pije iz čaše nego odmah iz boce dok sjeda u svoju fotelju i osmijeha više nema. Niz bijele zube i nasmijano lice slijeva se gorki viski i ublažava bol. Nitko ne vidi koliko depresija boli dok se vozi u mercedesu i razgovara na telefon. Nitko ne zna. Lik za pozornice odlazi u svoju garderobu nakon velikog aplauza, prekrasnog nastupa i oduševljene gomile i zatvara vrata sa oznakom-NE OMETAJ! Depresija ne voli ometanje.
Ako netko slučajno uđe u prostoriju ona se poput kameleona brzo presvuče u vanjsku ljušturu i ništa se nije desilo. Majka ulazi u djevojačku sobu svoje kćerke i djevojka se brzo okrene hvatajući češalj za kosu kao da nešto radi, nema vremena, sređuje se. Majka promatra svoju kćer koja samo misli na sređivanje i dotjerivanje i započinju raspravu o tome kad misli rješavati ispite, svoj život i hoće li konačno raskinuti sa onim ološem od momka? U kancelariju ulazi sekretarica koja je pokucala dva puta i gospodin je imao vremena da sakrije bocu viskija ispod stola i glasno se nakašlje uzimajući olovku u ruke kao da nešto zapisuje skrivajući svoj kiseli zadah. Sekretarica predaje papire i daje nove podatke o berzi i tečaju eura i dolara a potom odlazi za svoj stol. U garderobu velike zvijezde ulazi obožavatelj kojeg je osiguranje pustilo da joj pokloni buket crvenih ruža ali zvijezda je skinula šminku i nepomično leži duboko u krevetu gutajući tablete za smirenje, san i dobro raspoloženje i obožavatelj ne shvaća kako lik kojeg obožava zapravo ne postoji. To je depresija.
Djevojka se svađa s majkom, biznismen pije nakon što sekretarica izlazi iz kancelarije a zvijezda zove osiguranje i asistente da obožavatelja izbace. Tada se na kratke dijelove pokaže zvijer u tim ljudima ali uvijek bude pogrešno shvaćena. Depresija pomiješana sa taštinom, bijesom i ohološću. Prekrasna djevojka samo je tašta i bezobrazna, biznismen je oholi kreten koji ima sve pare ovog svijeta pa se opija najskupljim viskijem a zvijezda je dvolična kučka koja se pretvara u slatkicu cijelo ovo vrijeme. Nikad depresija ne bude uhvaćena u ovim trenutcima kad su ljudi sami s njom jer je previše opasna i mudra da bi pustila da je svatko vidi. Depresija voli sretno lice i zbog toga se razbjesni kad je uhvate tužnu, samu i tešku kakva zaista jeste i onda postane bijes, taština, oholost i mržnja. Nikad nije uhvaćena u svom originalnom obliku jer je previše jeziva da se prikaže kao takva. Nije ona poput tuge koja plače i pokazuje svoje suze svijetu da bi vidjeli koliko boli. Nije poput ljutnje koja se vidi na borama između očiju i grču na licu i nije poput straha od kojeg se oči prošire a dah postane kraći dok nam se ruke tresu i tijelo drhti. Depresija je najsretnija djevojka na zabavi, najskuplje auto na putu i najveća zvijezda na pozornici. Skrivena a tako jasno vidljiva i zbog toga najopasnija od svih njih zajedno.
Prekrasna djevojka nakon svađe s majkom sjedi ponovo sama ispred ogledala i prazno promatra svoje pravo lice. Nitko na zabavi nije vidio koliko joj je dosadno. Nitko nije čuo kad je rekla kako se želi ubiti jer joj je svega dosta i nitko nije sumnjao da će otvoriti prozor i jednostavno iskoračiti u prazno taj dan nakon zabave. Njeno lice je udarilo u hladni beton nakon svađe s majkom. Lice koje se oholo nasmijalo na njene komentare o fakultetu, momku i životu. Lice predivne djevojke koje nema briga ni pameti sad je smrvljeno na hladnom betonu kao staklena tegla crvenog ajvara koja je udarila dno. Biznismen u svojoj kancelariji pije velike gutljaje jakog viskija nakon loših vijesti od sekretarice o novom poslu i sjeda u svoj mercedes, vozi malo brzo na početku a onda sve brže dok se bijele trake lagano ali sigurno miješaju u jednu krivulju koju je sve teže pratiti, dodaje gas da stigne prije kući i popije još koji gutljaj prije spavanja ali utom udara u kamion ispred sebe i prevrće se velikom brzinom dok komadi stakla i čelika udaraju u lice iza volana. Komadi stakla režu lice koje je bilo nasmijano dok je razgovaralo na telefon sa kolegama i sekretaricom koja se također smijala. Zvijezda u garderobi pije nekoliko tableta više od uobičajenog jer joj je dosta svega, sita je poklona, šampanjaca, pisama i slave koja je samo opterećuje i ne može više disati jer svaki njen udah ispod plavog neba treba biti udahnut sa osmijehom na licu. Pije nekoliko tableta više i ide u kadu da se dodatno opusti ali već nakon nekoliko trenutaka spava i njeno lice tone u toplu i pjenušavu kupku koja je prekriva mirno i tiho i više nije nasmijano. Depresija je mrtva.
Takva je i moja depresija. Nasmijana je. Ne vidi se. Nitko je ne vidi. Nikad se nije vidjela. Naučila je jednom da nije poželjna i dobrodošla. Naučila se skrivati da bi mogla preživjeti jer nitko ne voli depresivne ljude. Depresija i ljubav ne idu zajedno. Depresija treba ljubav ali je nitko ne voli i zbog toga se ona skriva ispod sretnih lica. Može se vidjeti samo u očima ako se čovjek zagleda istinski i dovoljno duboko ali ona skrene pogled, izgovori nešto smiješno i oči se brzo zatvore nakon glasnog smijeha ili uspješne šale izgovorene u društvu i nestane kao magija. Sakrije se iza taštine i oholosti kad uvrijedi sugovornika ili nekoga tko je prepozna. Njena rečenica je uvijek ''dobro sam''. To je sve što ona o sebi kaže. Nije poput tuge koja objasni šta joj je i šta je muči, nije ljutnja koja drekne ili opsuje pa pokaže svoje lice i ocrta se jasno kao dan svima i svakome. Nije strah koji će se vidjeti jer se bojiš disati, hodati i govoriti i strah iz tebe sve kaže da ne moraš ništa zapravo reći. Depresija nisu ove emocije i ona je uvijek po pravilu dobro. Ona nema tužno, ljuto i preplašeno lice. Njeno lice je sretno.
Promatram se ponekad u ogledalu kad ustanem. Ljuštura koja sjedi ispred ogledala nisam ja. Ljušturu sređujem za potrebe drugih ljudi. Ljudi na poslu, prolaznika na ulici i moje obitelji. Ljuštura ima lijepu i dugu kosu koju vežem u čvrstu punđu na zatiljku. Ima lice koje je mladoliko, pogled koji je prazan i usne koje se ne pomjeraju. Bit će pomjerene milion puta danas ali sad ne moraju. Bit će razvučene ove usne u široki osmijeh koji će pokazati moje bijele zube i nitko neće vidjeti kako bi tim zubima najradije iskidala samu sebe. Moj pogled će biti skriven milion puta danas sa očiju ljudi koji me budu gledali ako vidim kako ona dolazi iz mene na površinu i skrenut ću pogled sa onih koji bi to u mom pogledu mogli konačno vidjeti. Dobro sam, nije mi ništa, sve je uredu. Glava me boli. Kad konačno ustanem iz kreveta i namjestim svoje lice, obučem tijelo i stopala uguram u malene cipele koje mi nanose bol dok koračam nitko ništa neće vidjeti i zato danas to završavam na liticama iznad grada.
Skočit ću u provaliju.
Kad bi ostavljala pismo svojoj obitelji, ljudima na poslu u cvjećari ili svijetu u kojem sam živjela nisam sigurna šta bi navela kao razlog svog samoubojstva. Nema razloga. Praznina je sve što vidim ispred sebe i u sebi. Prazna sam. To je razlog. Vjerovala sam da ću napuniti tu prazninu u sebi na brojnim izvorima u svom životu ali nijedan mi nije donio sreću koja bi trajala zauvijek. Tražila sam previše. Imam sve što sam sanjala da ću nekad imati u svom životu ali to nije donijelo osjećaje kojima sam se nadala da dolaze uz to. Moj muž , djeca, posao, lijep dom i zdravo tijelo nisu bili dovoljni za mene i ne mogu više. Ne bi nikad mogla napisati pismo i objasniti sve ovo jer je neopisivo. Praznina koju osjećam u sebi nema opisnu riječ. Ono što bi mogla opisati je svakako ono što su svi ostali mogli vidjeti. Sretnu ženu. Opisala bi sebe kao takvu. Izvana sam jedna vitka, dotjerana i sređena žena koja je u najboljim godinama. Vodim vlastiti posao koji volim, imam dvoje djece, muža koji je doktor i veliku kuću na rubu grada sa divnim vrtom u kojem raste ogromno drvo magnolije i jorgovana. Vozim dobro auto, izgledam uvijek besprijekorno, njegovano i mirisno jer sam naučila s godinama da izgledam dobro. Naučila sam s godinama imitirati stanje sreće tako dobro da nitko ništa nije nikad vidio. Nemoguće je vidjeti na meni nešto drugo osim sreće. Kad bi opisivala svoju depresiju morala bi je opisati samo kao sretnu. Prazninu u sebi ne mogu opisati. Nikad nisam mogla shvatiti zašto se osjećam ovako ali sam shvatila kako to prikriti i sakriti od drugih. Shvatila sam davno da nitko ne voli tužne djevojčice i otada sam bila jedna sretna žena. Jednom sam kao djevojčica bila u lunaparku s tatom. Sjećam se tog jesenjeg dana tako prekrasno i jasno kao da tata stoji sada pored mene u svom crnom kaputu i dodaje mi oblak roze šećerne vune na tankom drvenom štapiću. Puhao je hladan vjetar i raznosio lišće vatrenih boja oko naših nogu a veliki vrtuljak prepun djece koja se smiju vrtio se ispred nas kao ogromna i magična igračka. Bila sam dijete prvi put kad sam doživjela prazninu. Doživjela sam je na jednom od najsretnijih mjesta na Zemlji-Doživjela sam prvu prazninu u lunaparku i to je ironija koja me pratila posljednjih 25 godina.
Bila je jesen i padao je mrak, nosila sam crveni kaputić i lakirane crne cipele koje su me žuljale. Tata me držao za ruku da ne nestanem u gomili i vozio se sa mnom na poligonu sa šarenim autićima dok smo se sudarali sa ljudima i drugom djecom, bio je tako nasmijan kao da neko veliko dijete. Bila sam tako sretna. Bezbrižna i nedodirljiva tugom i melankolijom dok je predstava trajala a vrijeme začarano prolazilo. Sjećam se kad smo stali ispred velikog vrtuljka koji je nosio na tankim nitima bezbrojnu djecu koja su vrištala i smijala se, ljudi sa balonima su prolazili a zvukovi cirkusa prolamali tamne oblake iznad lunaparka. Moj otac je začarano gledao u svijet ispred sebe i kupio mi oblak šećerne vune i rekao-Izvoli draga moja i uživaj dok traje. Nasmijao se i predao mi oblak u ruke da jedem i uživam dok traje. Tad je sve nestalo ispred mene. U tom trenutku je sve nestalo. Njegove riječi su se urezale u moju svijest tako iznenada za moju dječju dob da sam ostala bez daha. Bila sam samo djevojčica kad me praznina prvi put posjetila. Djevojčica koja je stajala ispred šarenog vrtuljka sa oblakom šećerne vune i promatrala svijet u kojem je trebalo da uživam dok traje. Otac je rekao tako lagano te riječi a ja sam ih shvatila tako teško. Neće trajati pomislila sam. Nakon te misli sve je postalo besmisleno u meni. Neće trajati ponavljalo se i shvatila sam da se moramo brzo vratiti kući, da se roza vuna topi na mojim prstima i da iz mene izlazi tuga kao lavina koju ništa ne može zaustaviti. Počela sam plakati, tresti se kao prut na vjetru i bacila sam štapić s vunom iz ruke jer svakako neće trajati, moj otac je zabrinuto pitao šta mi je, jesam li dobro, zašto plačem ali ništa nisam mogla odgovoriti. Samo si umorna rekao mi je. Odvest ću te da vidiš nešto pa ćeš se oraspoložiti jel može? Što je on bio više bolji prema meni ja sam bila tužnija, usamljenija i praznina se proširivala kao ogromna crna rupa koja guta sve ispred mene. Ni dan danas nisam sigurna kako je moguće da dijete osjeti toliki očaj u sebi i da on traje toliko dugo u jednom ljudskom životu. Ne znam opisati to stanje mogu samo opisati kako ono izgleda jer me otac odveo na posebno mjesto da mi popravi raspoloženje. Odveo me u šareni šator da vidim nešto jako smiješno-Odveo me da vidim klaune.
Pogledaj ih rekao je. Vidiš kako se oni smiju? Hajde ne budi tužna, mama će se brinuti ako te vidi takvu. Vidi ih kako se glupiraju, oni nemaju briga, nasmij se tatici pa ti kupim balon može li? Promatrala sam klaune i tešku šminku na bijelim licima, crvene usne koje su razvučene u široki osmijeh i šarene perike na njihovim glavama i potom svoje lice razvukla u osmijeh da ličim na njih. Htjela sam da udovoljim ocu, da imam osmijeh, da budem sretna. Uspjela sam.
Taj lažni osmijeh sam naučila nositi poput klauna kroz cirkus jer tugu ne voli nitko. Klauni su imali nacrtane suze na licu ali ih nitko nije shvaćao ozbiljno. Nitko nikada nije shvaćao moje suze ozbiljno u rijetkim prilikama kad ih je zaista vidio. Uvijek je to bila glavobolja ili PMS…Dobro sam. Uvijek sam bila dobro i sa suzama na licu. Depresija je neuhvatljiva. U tom lunaparku dok je padalo lišće vatrenih boja a moj otac kupovao šećernu vunu ja sam spoznala da će sve proći i da me ništa nikad neće ispuniti. Shvatila sam u tom lunaparku da treba uživati dok traje ali kako uživati kad znaš da će sve proći? Uživati nasmijano. Budi nasmijana i uživaj. Tako se to radi. Naučila sam prvo od klauna da imitiram sreću a onda sam kroz život nosila lice sretne djevojke i žene koja uživa u svemu što je okružuje kao u lunaparku. Uživala sam u svojoj ljubavnoj vezi, braku i djeci svaki put kad bi netko trebao vidjeti koliko uživam ali nasamo sam mogla pustiti mišiće svoga lica i prepustiti se stvarnosti koju sam jednom upoznala i koja me nikad više nije napustila-Praznina.
U rijetkim trenutcima se moglo vidjeti kako se zapravo osjećam ali to je bilo tako kratko, trenutak ili dva moje nepažnje i potom je sve bilo kao novo. Bila sam dobro odmah nakon što bi se depresija vidjela i pokazala nekom drugom. Dobro sam i sada dok sjedim ispred ogledala i stavljam masku na lice za svoj posljednji dan. Odvest ću se do vidikovca. Postoji jedna cesta kojom nitko ne ide i tu je stijena s koje se vidi cijeli grad. Pogled je poput onih iz razglednica koje šaljemo dalekim rođacima ili dragim prijateljima. Provalija se prostire kroz cijelu dolinu koja je okružena planinskim visovima gdje se vidi bijeli snijeg i tamnim borovima preko kojih se vuče teška magla. Danas je vjetrovit dan. Divan je dan. Ne bi mogla ostaviti pismo sa objašnjenjem zašto sam zakoračila u provaliju jer sam u provaliji same sebe toliko dugo da riječi nema koje bi mogle to opisati. Ja samo mogu ponoviti da znam kako izgleda ali ne znam šta to zaista jeste. Praznina koja se naselila davno u meni prekrivena je sa mojim ponašanjem toliko dobro da sam znala zaboraviti na nju povremeno. Imala sam sretne dane. Bila sam sretna samo kad ne bi mislila na samu sebe. Mnogo sam radila, bila zauzeta, imala obaveze, posao, kuća, djeca, pare, kredit, banka, godišnji odmori i nikad nisam imala vremena jer bi u vremenu mogla vidjeti od čega zapravo bježim. Bježala sam od same sebe. Danas ne bježim nego idem prema sebi a u meni je provalija i zbog toga je jedini put prema meni put u provaliju.
Dok sjedam u auto, palim motor i promatram svoj odraz u ogledalu vidim mladu ženu, zdravog lica, vitkog tijela i sjajne kose. Nasmijala sam se ponovo i vidjela niz bijelih zuba koje sam pokazivala toliko puta drugima ali nitko nije vidio koliko sam se puta s njima ugrizla za obraze ili za jezik da nešto ne pokažem. Nitko nije čuo riječi s mojih usana koje su bile nasmijane, prema gore kao u klauna koji se smiju čak i kada iz očiju padaju suze. Jednom sam sjedila u parku dok su se moja dječica igrala u pijesku ispred jednog tobogana i razmišljala sam o svom ocu. Bio je već mrtav i sjetila sam se njegovih riječi jer je jedan žuti list pao pored mojih stopala. Sjedila sam na klupi i podigla list koji je ležao pored mojih crnih lakiranih štikli koje su mi nanosile bol i promotrila sam taj list. Mrtav list. Sjetila sam se svog oca i jeseni kad smo bili u lunaparku i njegovih riječi ''uživaj dok traje'' i potom je moj pogled skrenuo na moju djecu. Praznina se sad prostrla preko cijelog parka i pojela zgrade, drveće, ljude i čitavo naselje ostavljajući me samu na toj klupi i bespomoćnu ovaj put da uradim bilo šta. Paralizirano sam gledala u taj list i prizor ispred sebe kao da sam se skamenila i nijedna misao osim praznog očaja i bespomoćnosti nije bila u meni. Nije trebalo dugo da jedna djevojka prođe pored moje klupe i primijeti čudnu ženu kako kameno sjedi sa listom u ruci i ne skreće pogled. Kamena žena koja nema izraz lica pilji u list u svojoj ruci bez ijednog pokreta. Jedino se kosa na mom kamenom licu vijorila kao da tekuće alge lelujaju oko mrtve kamene skulpture na dnu oceana. Ona je zastala i dirnula mi rame pitajući me-Jeste li dobro? Trznula sam se shvaćajući u treptaju oka da je netko vidio. Netko je nekako vidio šta mi je. Neka djevojka je bila ispred mene sa zabrinutim licem i pitala me nešto, djelovala je zabrinuto, ljubazno, lijepo. Ona me pita jesam li dobro? Zašto me to pita? Šta sam uradila da ne budem dobro? Dobro sam, dobro sam prasnula sam u smijeh, samo sam se zamislila gledajući u ovaj list, divna boja zar ne? Djevojka nije djelovala uvjereno. Bila je i dalje zabrinuta. Postala sam nervozna, bijesna, tužna jer je netko vidio nešto što nisam htjela da vidi i to neka studentica koja nema za kafu, djeluje zabrinuta za mene a nije se o sebi pobrinula, ima bezveznu frizuru, loše je obučena i neispavana od silnog učenja i alkoholiziranja u svom studentskom životu. Otkud pravo ovoj djevojci da mi priđe i sa mnom da razgovara? Jeste li sigurno dobro? Treba li vam nekoga pozvati? Ona je ponovila brižnim tonom držeći me za rame a potom sam snažno odgurnula njenu ruku i rekla-Odjebi od mene! Ustala sam i pokupila djecu drhteći i odlazeći dok me ta djevojka gledala kao čudovište. Gledala je u čudovište u meni a ne u mene. Nisam kriva za to. Otada sam pazila još više na to da uvijek izgledam sretno sve do danas.
Dok se vozim prema liticama visoko iznad grada osjećam se sretno. Nisam napisala pismo jer šta bi mogla napisati? Ne bi nitko razumio ako ostavim crni list papira a jedino bi on mogao objasniti šta zapravo nosim u sebi i šta sam odlučila prekinuti. Prazninu. Nitko ništa nije sumnjao i neće nikome biti jasno gdje sam kad konačno vide kako me nema. Prvo će to biti moj muž kad se vrati s posla a mene ne bude. Nema večere. Pomislit će da sam zapela negdje u gradu, prometu i gužvi. Možda pomisli kako sam dobila neku narudžbu za ogroman buket u zadnji tren koju nisam mogla odbiti ili će jednostavno misliti da sam na kafi s nekom prijateljicom. Ne znam šta će on pomisliti ali neće pomisliti na to kako moje tijelo leži razbijeno kao porculanska lutka duboko na stijenama ispod žute ograde i krivudavog puta. Moja kćer će možda nazvati da mi prepriča tračeve iz svog braka koji me ne zanima jer je isti poput mog i samo je ponovila moj vlastiti život kao što sam i ja ponovila život svoje majke i njene majke. Neću biti dostupna razmišljam o tome dok parkiram ispred ograde i promatram veliki grad kao na dlanu i duboki ponor na samo nekoliko metara ispred sebe. Neću se javiti svojoj kćeri kao svaki drugi dan, neće biti večere kao svaki drugi dan i moj sin neće imati čiste majice za trening kao svaki drugi dan jer je meni dosta svkog dana ponavljati svaki drugi sa prazninom koja se više ne može nositi. Dok stajem na rub stijene i izuvam svoje tijesne cipele razmišljam o tome kako sam ovo trebala davno učiniti. Davno sam trebala učiniti taj jedan korak ali ja sam odabrala koračati jednom nogom ispred druge u nadi da će moj osmijeh jednom postati zaista stvaran ali nije. Bila sam klaun u svojim dizajnerskim cipelama od kojih su me bolila stopala ali tu bol sam voljela jer me činila živom bar na trenutke dok je trajala. Puštam kosu niz ramena i bacam šal koji odnosi vjetar prema gradu, duboko prema kućama sa crvenim krovovima. Skidam torbicu s ramena koja je nosila svu potrebnu šminku da uvijek budem sretna i nasmijana i bacam je u provaliju. Telefon, ruž, puder, novčanik i maleno ogledalo pucaju u komadiće stvarajući buku koju raznosi posljednji dah vjetra u mojoj kosi i na mom nasmijanom licu. Bit će gotovo za koji tren. Moj otac je rekao da uživam dok traje i nisam ga poslušala jer nisam istinski znala kako. Nisam znala uživati u svemu tome dok je trajalo jer sam previše brinula o tome što će to sve jednog dana prestati i evo konačno sam prestigla taj dan. Moja je odluka kad će biti gotovo a ne odluka cirkusa koji putuje iz grada u grad kad predstava završi. Moja odluka je bila kad će nestati osmijeh sa moga lica a ne odluka života kojem sam se u lice smijala. Smijala sam se toliko puta jer je depresija upravo takva nasmijana i sretna. Smijala sam se i smijat ću se do zadnjeg trenutka kad moje lice konačno udari od stijene i osmijeh zauvijek nestane. Zakoračila sam posljednji put istinski sretna jer to je bio prvi put da osmijeh nisam glumila da prekrijem prazninu. U prazninu sam zakoračila sretna jer sam sretna kroz nju išla cijeli svoj život. Depresija je takva-Sretna, nasmijana i obasjana dok njeno lice puca od oštre rubove kamenja i osmijeh zauvijek nestaje kao da ga nikad nije ni bilo. Trebala sam uživati dok traje kako mi je tata jednom davno rekao u lunaparku dok su se klaunovi smijali, djeca vrištala na vrtuljku a muzika prolamala tamu duboko kroz noć. Trebala sam uživati u svemu tome dok je trajalo a ne plakati što će jednog dana prestati.
Nisam.
Prestalo je.
Depresija ima sretno lice. Ja to znam najbolje. Moje nasmijano i raspoloženo lice je lice depresije. Nitko ga ne prepoznaje i zbog toga je ona sretna. Depresija je ona najsretnija djevojka na zabavi širokog osmijeha i predivne plave kose. Ona je čovjek iza volana novog skupog mercedesa koji priča na telefon sa osmijehom na licu ugovarajući novi poslovni uspjeh. Ona je lik na bini koji zabavlja hiljade i hiljade ljudi sa svojim plesnim tačkama i akrobacijama a potom ode sama u svoju sobu i stane pred ogledalo i osmijeha više nema. Nema ga. Lice je mrtvo. Djevojka sa zabave se vratila u svoju djevojačku sobu i sjeda za toaletni stolić i promatra svoje lice bez osmijeha. Nitko je ne bi prepoznao sad. Nije ista osoba kad je sama i kad je u društvu. U društvu se ona smije, razgovara i pokazuje interes za život, ljude i sve ono što je okružuje. Sama sjedi i ne pomjera se satima ispred odraza u ogledalu. Sjedi i gleda u prazninu ispred sebe. Poslovni čovjek koji parkira svoj novi mercedes izlazi iz auta i odlazi u svoju kancelariju zatvarajući vrata i otvarajući novu bocu viskija ali nema nikoga da mu se pridruži i ne pije iz čaše nego odmah iz boce dok sjeda u svoju fotelju i osmijeha više nema. Niz bijele zube i nasmijano lice slijeva se gorki viski i ublažava bol. Nitko ne vidi koliko depresija boli dok se vozi u mercedesu i razgovara na telefon. Nitko ne zna. Lik za pozornice odlazi u svoju garderobu nakon velikog aplauza, prekrasnog nastupa i oduševljene gomile i zatvara vrata sa oznakom-NE OMETAJ! Depresija ne voli ometanje.
Ako netko slučajno uđe u prostoriju ona se poput kameleona brzo presvuče u vanjsku ljušturu i ništa se nije desilo. Majka ulazi u djevojačku sobu svoje kćerke i djevojka se brzo okrene hvatajući češalj za kosu kao da nešto radi, nema vremena, sređuje se. Majka promatra svoju kćer koja samo misli na sređivanje i dotjerivanje i započinju raspravu o tome kad misli rješavati ispite, svoj život i hoće li konačno raskinuti sa onim ološem od momka? U kancelariju ulazi sekretarica koja je pokucala dva puta i gospodin je imao vremena da sakrije bocu viskija ispod stola i glasno se nakašlje uzimajući olovku u ruke kao da nešto zapisuje skrivajući svoj kiseli zadah. Sekretarica predaje papire i daje nove podatke o berzi i tečaju eura i dolara a potom odlazi za svoj stol. U garderobu velike zvijezde ulazi obožavatelj kojeg je osiguranje pustilo da joj pokloni buket crvenih ruža ali zvijezda je skinula šminku i nepomično leži duboko u krevetu gutajući tablete za smirenje, san i dobro raspoloženje i obožavatelj ne shvaća kako lik kojeg obožava zapravo ne postoji. To je depresija.
Djevojka se svađa s majkom, biznismen pije nakon što sekretarica izlazi iz kancelarije a zvijezda zove osiguranje i asistente da obožavatelja izbace. Tada se na kratke dijelove pokaže zvijer u tim ljudima ali uvijek bude pogrešno shvaćena. Depresija pomiješana sa taštinom, bijesom i ohološću. Prekrasna djevojka samo je tašta i bezobrazna, biznismen je oholi kreten koji ima sve pare ovog svijeta pa se opija najskupljim viskijem a zvijezda je dvolična kučka koja se pretvara u slatkicu cijelo ovo vrijeme. Nikad depresija ne bude uhvaćena u ovim trenutcima kad su ljudi sami s njom jer je previše opasna i mudra da bi pustila da je svatko vidi. Depresija voli sretno lice i zbog toga se razbjesni kad je uhvate tužnu, samu i tešku kakva zaista jeste i onda postane bijes, taština, oholost i mržnja. Nikad nije uhvaćena u svom originalnom obliku jer je previše jeziva da se prikaže kao takva. Nije ona poput tuge koja plače i pokazuje svoje suze svijetu da bi vidjeli koliko boli. Nije poput ljutnje koja se vidi na borama između očiju i grču na licu i nije poput straha od kojeg se oči prošire a dah postane kraći dok nam se ruke tresu i tijelo drhti. Depresija je najsretnija djevojka na zabavi, najskuplje auto na putu i najveća zvijezda na pozornici. Skrivena a tako jasno vidljiva i zbog toga najopasnija od svih njih zajedno.
Prekrasna djevojka nakon svađe s majkom sjedi ponovo sama ispred ogledala i prazno promatra svoje pravo lice. Nitko na zabavi nije vidio koliko joj je dosadno. Nitko nije čuo kad je rekla kako se želi ubiti jer joj je svega dosta i nitko nije sumnjao da će otvoriti prozor i jednostavno iskoračiti u prazno taj dan nakon zabave. Njeno lice je udarilo u hladni beton nakon svađe s majkom. Lice koje se oholo nasmijalo na njene komentare o fakultetu, momku i životu. Lice predivne djevojke koje nema briga ni pameti sad je smrvljeno na hladnom betonu kao staklena tegla crvenog ajvara koja je udarila dno. Biznismen u svojoj kancelariji pije velike gutljaje jakog viskija nakon loših vijesti od sekretarice o novom poslu i sjeda u svoj mercedes, vozi malo brzo na početku a onda sve brže dok se bijele trake lagano ali sigurno miješaju u jednu krivulju koju je sve teže pratiti, dodaje gas da stigne prije kući i popije još koji gutljaj prije spavanja ali utom udara u kamion ispred sebe i prevrće se velikom brzinom dok komadi stakla i čelika udaraju u lice iza volana. Komadi stakla režu lice koje je bilo nasmijano dok je razgovaralo na telefon sa kolegama i sekretaricom koja se također smijala. Zvijezda u garderobi pije nekoliko tableta više od uobičajenog jer joj je dosta svega, sita je poklona, šampanjaca, pisama i slave koja je samo opterećuje i ne može više disati jer svaki njen udah ispod plavog neba treba biti udahnut sa osmijehom na licu. Pije nekoliko tableta više i ide u kadu da se dodatno opusti ali već nakon nekoliko trenutaka spava i njeno lice tone u toplu i pjenušavu kupku koja je prekriva mirno i tiho i više nije nasmijano. Depresija je mrtva.
Takva je i moja depresija. Nasmijana je. Ne vidi se. Nitko je ne vidi. Nikad se nije vidjela. Naučila je jednom da nije poželjna i dobrodošla. Naučila se skrivati da bi mogla preživjeti jer nitko ne voli depresivne ljude. Depresija i ljubav ne idu zajedno. Depresija treba ljubav ali je nitko ne voli i zbog toga se ona skriva ispod sretnih lica. Može se vidjeti samo u očima ako se čovjek zagleda istinski i dovoljno duboko ali ona skrene pogled, izgovori nešto smiješno i oči se brzo zatvore nakon glasnog smijeha ili uspješne šale izgovorene u društvu i nestane kao magija. Sakrije se iza taštine i oholosti kad uvrijedi sugovornika ili nekoga tko je prepozna. Njena rečenica je uvijek ''dobro sam''. To je sve što ona o sebi kaže. Nije poput tuge koja objasni šta joj je i šta je muči, nije ljutnja koja drekne ili opsuje pa pokaže svoje lice i ocrta se jasno kao dan svima i svakome. Nije strah koji će se vidjeti jer se bojiš disati, hodati i govoriti i strah iz tebe sve kaže da ne moraš ništa zapravo reći. Depresija nisu ove emocije i ona je uvijek po pravilu dobro. Ona nema tužno, ljuto i preplašeno lice. Njeno lice je sretno.
Promatram se ponekad u ogledalu kad ustanem. Ljuštura koja sjedi ispred ogledala nisam ja. Ljušturu sređujem za potrebe drugih ljudi. Ljudi na poslu, prolaznika na ulici i moje obitelji. Ljuštura ima lijepu i dugu kosu koju vežem u čvrstu punđu na zatiljku. Ima lice koje je mladoliko, pogled koji je prazan i usne koje se ne pomjeraju. Bit će pomjerene milion puta danas ali sad ne moraju. Bit će razvučene ove usne u široki osmijeh koji će pokazati moje bijele zube i nitko neće vidjeti kako bi tim zubima najradije iskidala samu sebe. Moj pogled će biti skriven milion puta danas sa očiju ljudi koji me budu gledali ako vidim kako ona dolazi iz mene na površinu i skrenut ću pogled sa onih koji bi to u mom pogledu mogli konačno vidjeti. Dobro sam, nije mi ništa, sve je uredu. Glava me boli. Kad konačno ustanem iz kreveta i namjestim svoje lice, obučem tijelo i stopala uguram u malene cipele koje mi nanose bol dok koračam nitko ništa neće vidjeti i zato danas to završavam na liticama iznad grada.
Skočit ću u provaliju.
Kad bi ostavljala pismo svojoj obitelji, ljudima na poslu u cvjećari ili svijetu u kojem sam živjela nisam sigurna šta bi navela kao razlog svog samoubojstva. Nema razloga. Praznina je sve što vidim ispred sebe i u sebi. Prazna sam. To je razlog. Vjerovala sam da ću napuniti tu prazninu u sebi na brojnim izvorima u svom životu ali nijedan mi nije donio sreću koja bi trajala zauvijek. Tražila sam previše. Imam sve što sam sanjala da ću nekad imati u svom životu ali to nije donijelo osjećaje kojima sam se nadala da dolaze uz to. Moj muž , djeca, posao, lijep dom i zdravo tijelo nisu bili dovoljni za mene i ne mogu više. Ne bi nikad mogla napisati pismo i objasniti sve ovo jer je neopisivo. Praznina koju osjećam u sebi nema opisnu riječ. Ono što bi mogla opisati je svakako ono što su svi ostali mogli vidjeti. Sretnu ženu. Opisala bi sebe kao takvu. Izvana sam jedna vitka, dotjerana i sređena žena koja je u najboljim godinama. Vodim vlastiti posao koji volim, imam dvoje djece, muža koji je doktor i veliku kuću na rubu grada sa divnim vrtom u kojem raste ogromno drvo magnolije i jorgovana. Vozim dobro auto, izgledam uvijek besprijekorno, njegovano i mirisno jer sam naučila s godinama da izgledam dobro. Naučila sam s godinama imitirati stanje sreće tako dobro da nitko ništa nije nikad vidio. Nemoguće je vidjeti na meni nešto drugo osim sreće. Kad bi opisivala svoju depresiju morala bi je opisati samo kao sretnu. Prazninu u sebi ne mogu opisati. Nikad nisam mogla shvatiti zašto se osjećam ovako ali sam shvatila kako to prikriti i sakriti od drugih. Shvatila sam davno da nitko ne voli tužne djevojčice i otada sam bila jedna sretna žena. Jednom sam kao djevojčica bila u lunaparku s tatom. Sjećam se tog jesenjeg dana tako prekrasno i jasno kao da tata stoji sada pored mene u svom crnom kaputu i dodaje mi oblak roze šećerne vune na tankom drvenom štapiću. Puhao je hladan vjetar i raznosio lišće vatrenih boja oko naših nogu a veliki vrtuljak prepun djece koja se smiju vrtio se ispred nas kao ogromna i magična igračka. Bila sam dijete prvi put kad sam doživjela prazninu. Doživjela sam je na jednom od najsretnijih mjesta na Zemlji-Doživjela sam prvu prazninu u lunaparku i to je ironija koja me pratila posljednjih 25 godina.
Bila je jesen i padao je mrak, nosila sam crveni kaputić i lakirane crne cipele koje su me žuljale. Tata me držao za ruku da ne nestanem u gomili i vozio se sa mnom na poligonu sa šarenim autićima dok smo se sudarali sa ljudima i drugom djecom, bio je tako nasmijan kao da neko veliko dijete. Bila sam tako sretna. Bezbrižna i nedodirljiva tugom i melankolijom dok je predstava trajala a vrijeme začarano prolazilo. Sjećam se kad smo stali ispred velikog vrtuljka koji je nosio na tankim nitima bezbrojnu djecu koja su vrištala i smijala se, ljudi sa balonima su prolazili a zvukovi cirkusa prolamali tamne oblake iznad lunaparka. Moj otac je začarano gledao u svijet ispred sebe i kupio mi oblak šećerne vune i rekao-Izvoli draga moja i uživaj dok traje. Nasmijao se i predao mi oblak u ruke da jedem i uživam dok traje. Tad je sve nestalo ispred mene. U tom trenutku je sve nestalo. Njegove riječi su se urezale u moju svijest tako iznenada za moju dječju dob da sam ostala bez daha. Bila sam samo djevojčica kad me praznina prvi put posjetila. Djevojčica koja je stajala ispred šarenog vrtuljka sa oblakom šećerne vune i promatrala svijet u kojem je trebalo da uživam dok traje. Otac je rekao tako lagano te riječi a ja sam ih shvatila tako teško. Neće trajati pomislila sam. Nakon te misli sve je postalo besmisleno u meni. Neće trajati ponavljalo se i shvatila sam da se moramo brzo vratiti kući, da se roza vuna topi na mojim prstima i da iz mene izlazi tuga kao lavina koju ništa ne može zaustaviti. Počela sam plakati, tresti se kao prut na vjetru i bacila sam štapić s vunom iz ruke jer svakako neće trajati, moj otac je zabrinuto pitao šta mi je, jesam li dobro, zašto plačem ali ništa nisam mogla odgovoriti. Samo si umorna rekao mi je. Odvest ću te da vidiš nešto pa ćeš se oraspoložiti jel može? Što je on bio više bolji prema meni ja sam bila tužnija, usamljenija i praznina se proširivala kao ogromna crna rupa koja guta sve ispred mene. Ni dan danas nisam sigurna kako je moguće da dijete osjeti toliki očaj u sebi i da on traje toliko dugo u jednom ljudskom životu. Ne znam opisati to stanje mogu samo opisati kako ono izgleda jer me otac odveo na posebno mjesto da mi popravi raspoloženje. Odveo me u šareni šator da vidim nešto jako smiješno-Odveo me da vidim klaune.
Pogledaj ih rekao je. Vidiš kako se oni smiju? Hajde ne budi tužna, mama će se brinuti ako te vidi takvu. Vidi ih kako se glupiraju, oni nemaju briga, nasmij se tatici pa ti kupim balon može li? Promatrala sam klaune i tešku šminku na bijelim licima, crvene usne koje su razvučene u široki osmijeh i šarene perike na njihovim glavama i potom svoje lice razvukla u osmijeh da ličim na njih. Htjela sam da udovoljim ocu, da imam osmijeh, da budem sretna. Uspjela sam.
Taj lažni osmijeh sam naučila nositi poput klauna kroz cirkus jer tugu ne voli nitko. Klauni su imali nacrtane suze na licu ali ih nitko nije shvaćao ozbiljno. Nitko nikada nije shvaćao moje suze ozbiljno u rijetkim prilikama kad ih je zaista vidio. Uvijek je to bila glavobolja ili PMS…Dobro sam. Uvijek sam bila dobro i sa suzama na licu. Depresija je neuhvatljiva. U tom lunaparku dok je padalo lišće vatrenih boja a moj otac kupovao šećernu vunu ja sam spoznala da će sve proći i da me ništa nikad neće ispuniti. Shvatila sam u tom lunaparku da treba uživati dok traje ali kako uživati kad znaš da će sve proći? Uživati nasmijano. Budi nasmijana i uživaj. Tako se to radi. Naučila sam prvo od klauna da imitiram sreću a onda sam kroz život nosila lice sretne djevojke i žene koja uživa u svemu što je okružuje kao u lunaparku. Uživala sam u svojoj ljubavnoj vezi, braku i djeci svaki put kad bi netko trebao vidjeti koliko uživam ali nasamo sam mogla pustiti mišiće svoga lica i prepustiti se stvarnosti koju sam jednom upoznala i koja me nikad više nije napustila-Praznina.
U rijetkim trenutcima se moglo vidjeti kako se zapravo osjećam ali to je bilo tako kratko, trenutak ili dva moje nepažnje i potom je sve bilo kao novo. Bila sam dobro odmah nakon što bi se depresija vidjela i pokazala nekom drugom. Dobro sam i sada dok sjedim ispred ogledala i stavljam masku na lice za svoj posljednji dan. Odvest ću se do vidikovca. Postoji jedna cesta kojom nitko ne ide i tu je stijena s koje se vidi cijeli grad. Pogled je poput onih iz razglednica koje šaljemo dalekim rođacima ili dragim prijateljima. Provalija se prostire kroz cijelu dolinu koja je okružena planinskim visovima gdje se vidi bijeli snijeg i tamnim borovima preko kojih se vuče teška magla. Danas je vjetrovit dan. Divan je dan. Ne bi mogla ostaviti pismo sa objašnjenjem zašto sam zakoračila u provaliju jer sam u provaliji same sebe toliko dugo da riječi nema koje bi mogle to opisati. Ja samo mogu ponoviti da znam kako izgleda ali ne znam šta to zaista jeste. Praznina koja se naselila davno u meni prekrivena je sa mojim ponašanjem toliko dobro da sam znala zaboraviti na nju povremeno. Imala sam sretne dane. Bila sam sretna samo kad ne bi mislila na samu sebe. Mnogo sam radila, bila zauzeta, imala obaveze, posao, kuća, djeca, pare, kredit, banka, godišnji odmori i nikad nisam imala vremena jer bi u vremenu mogla vidjeti od čega zapravo bježim. Bježala sam od same sebe. Danas ne bježim nego idem prema sebi a u meni je provalija i zbog toga je jedini put prema meni put u provaliju.
Dok sjedam u auto, palim motor i promatram svoj odraz u ogledalu vidim mladu ženu, zdravog lica, vitkog tijela i sjajne kose. Nasmijala sam se ponovo i vidjela niz bijelih zuba koje sam pokazivala toliko puta drugima ali nitko nije vidio koliko sam se puta s njima ugrizla za obraze ili za jezik da nešto ne pokažem. Nitko nije čuo riječi s mojih usana koje su bile nasmijane, prema gore kao u klauna koji se smiju čak i kada iz očiju padaju suze. Jednom sam sjedila u parku dok su se moja dječica igrala u pijesku ispred jednog tobogana i razmišljala sam o svom ocu. Bio je već mrtav i sjetila sam se njegovih riječi jer je jedan žuti list pao pored mojih stopala. Sjedila sam na klupi i podigla list koji je ležao pored mojih crnih lakiranih štikli koje su mi nanosile bol i promotrila sam taj list. Mrtav list. Sjetila sam se svog oca i jeseni kad smo bili u lunaparku i njegovih riječi ''uživaj dok traje'' i potom je moj pogled skrenuo na moju djecu. Praznina se sad prostrla preko cijelog parka i pojela zgrade, drveće, ljude i čitavo naselje ostavljajući me samu na toj klupi i bespomoćnu ovaj put da uradim bilo šta. Paralizirano sam gledala u taj list i prizor ispred sebe kao da sam se skamenila i nijedna misao osim praznog očaja i bespomoćnosti nije bila u meni. Nije trebalo dugo da jedna djevojka prođe pored moje klupe i primijeti čudnu ženu kako kameno sjedi sa listom u ruci i ne skreće pogled. Kamena žena koja nema izraz lica pilji u list u svojoj ruci bez ijednog pokreta. Jedino se kosa na mom kamenom licu vijorila kao da tekuće alge lelujaju oko mrtve kamene skulpture na dnu oceana. Ona je zastala i dirnula mi rame pitajući me-Jeste li dobro? Trznula sam se shvaćajući u treptaju oka da je netko vidio. Netko je nekako vidio šta mi je. Neka djevojka je bila ispred mene sa zabrinutim licem i pitala me nešto, djelovala je zabrinuto, ljubazno, lijepo. Ona me pita jesam li dobro? Zašto me to pita? Šta sam uradila da ne budem dobro? Dobro sam, dobro sam prasnula sam u smijeh, samo sam se zamislila gledajući u ovaj list, divna boja zar ne? Djevojka nije djelovala uvjereno. Bila je i dalje zabrinuta. Postala sam nervozna, bijesna, tužna jer je netko vidio nešto što nisam htjela da vidi i to neka studentica koja nema za kafu, djeluje zabrinuta za mene a nije se o sebi pobrinula, ima bezveznu frizuru, loše je obučena i neispavana od silnog učenja i alkoholiziranja u svom studentskom životu. Otkud pravo ovoj djevojci da mi priđe i sa mnom da razgovara? Jeste li sigurno dobro? Treba li vam nekoga pozvati? Ona je ponovila brižnim tonom držeći me za rame a potom sam snažno odgurnula njenu ruku i rekla-Odjebi od mene! Ustala sam i pokupila djecu drhteći i odlazeći dok me ta djevojka gledala kao čudovište. Gledala je u čudovište u meni a ne u mene. Nisam kriva za to. Otada sam pazila još više na to da uvijek izgledam sretno sve do danas.
Dok se vozim prema liticama visoko iznad grada osjećam se sretno. Nisam napisala pismo jer šta bi mogla napisati? Ne bi nitko razumio ako ostavim crni list papira a jedino bi on mogao objasniti šta zapravo nosim u sebi i šta sam odlučila prekinuti. Prazninu. Nitko ništa nije sumnjao i neće nikome biti jasno gdje sam kad konačno vide kako me nema. Prvo će to biti moj muž kad se vrati s posla a mene ne bude. Nema večere. Pomislit će da sam zapela negdje u gradu, prometu i gužvi. Možda pomisli kako sam dobila neku narudžbu za ogroman buket u zadnji tren koju nisam mogla odbiti ili će jednostavno misliti da sam na kafi s nekom prijateljicom. Ne znam šta će on pomisliti ali neće pomisliti na to kako moje tijelo leži razbijeno kao porculanska lutka duboko na stijenama ispod žute ograde i krivudavog puta. Moja kćer će možda nazvati da mi prepriča tračeve iz svog braka koji me ne zanima jer je isti poput mog i samo je ponovila moj vlastiti život kao što sam i ja ponovila život svoje majke i njene majke. Neću biti dostupna razmišljam o tome dok parkiram ispred ograde i promatram veliki grad kao na dlanu i duboki ponor na samo nekoliko metara ispred sebe. Neću se javiti svojoj kćeri kao svaki drugi dan, neće biti večere kao svaki drugi dan i moj sin neće imati čiste majice za trening kao svaki drugi dan jer je meni dosta svkog dana ponavljati svaki drugi sa prazninom koja se više ne može nositi. Dok stajem na rub stijene i izuvam svoje tijesne cipele razmišljam o tome kako sam ovo trebala davno učiniti. Davno sam trebala učiniti taj jedan korak ali ja sam odabrala koračati jednom nogom ispred druge u nadi da će moj osmijeh jednom postati zaista stvaran ali nije. Bila sam klaun u svojim dizajnerskim cipelama od kojih su me bolila stopala ali tu bol sam voljela jer me činila živom bar na trenutke dok je trajala. Puštam kosu niz ramena i bacam šal koji odnosi vjetar prema gradu, duboko prema kućama sa crvenim krovovima. Skidam torbicu s ramena koja je nosila svu potrebnu šminku da uvijek budem sretna i nasmijana i bacam je u provaliju. Telefon, ruž, puder, novčanik i maleno ogledalo pucaju u komadiće stvarajući buku koju raznosi posljednji dah vjetra u mojoj kosi i na mom nasmijanom licu. Bit će gotovo za koji tren. Moj otac je rekao da uživam dok traje i nisam ga poslušala jer nisam istinski znala kako. Nisam znala uživati u svemu tome dok je trajalo jer sam previše brinula o tome što će to sve jednog dana prestati i evo konačno sam prestigla taj dan. Moja je odluka kad će biti gotovo a ne odluka cirkusa koji putuje iz grada u grad kad predstava završi. Moja odluka je bila kad će nestati osmijeh sa moga lica a ne odluka života kojem sam se u lice smijala. Smijala sam se toliko puta jer je depresija upravo takva nasmijana i sretna. Smijala sam se i smijat ću se do zadnjeg trenutka kad moje lice konačno udari od stijene i osmijeh zauvijek nestane. Zakoračila sam posljednji put istinski sretna jer to je bio prvi put da osmijeh nisam glumila da prekrijem prazninu. U prazninu sam zakoračila sretna jer sam sretna kroz nju išla cijeli svoj život. Depresija je takva-Sretna, nasmijana i obasjana dok njeno lice puca od oštre rubove kamenja i osmijeh zauvijek nestaje kao da ga nikad nije ni bilo. Trebala sam uživati dok traje kako mi je tata jednom davno rekao u lunaparku dok su se klaunovi smijali, djeca vrištala na vrtuljku a muzika prolamala tamu duboko kroz noć. Trebala sam uživati u svemu tome dok je trajalo a ne plakati što će jednog dana prestati.
Nisam.
Prestalo je.
Depresija ima sretno lice. Ja to znam najbolje. Moje nasmijano i raspoloženo lice je lice depresije. Nitko ga ne prepoznaje i zbog toga je ona sretna. Depresija je ona najsretnija djevojka na zabavi širokog osmijeha i predivne plave kose. Ona je čovjek iza volana novog skupog mercedesa koji priča na telefon sa osmijehom na licu ugovarajući novi poslovni uspjeh. Ona je lik na bini koji zabavlja hiljade i hiljade ljudi sa svojim plesnim tačkama i akrobacijama a potom ode sama u svoju sobu i stane pred ogledalo i osmijeha više nema. Nema ga. Lice je mrtvo. Djevojka sa zabave se vratila u svoju djevojačku sobu i sjeda za toaletni stolić i promatra svoje lice bez osmijeha. Nitko je ne bi prepoznao sad. Nije ista osoba kad je sama i kad je u društvu. U društvu se ona smije, razgovara i pokazuje interes za život, ljude i sve ono što je okružuje. Sama sjedi i ne pomjera se satima ispred odraza u ogledalu. Sjedi i gleda u prazninu ispred sebe. Poslovni čovjek koji parkira svoj novi mercedes izlazi iz auta i odlazi u svoju kancelariju zatvarajući vrata i otvarajući novu bocu viskija ali nema nikoga da mu se pridruži i ne pije iz čaše nego odmah iz boce dok sjeda u svoju fotelju i osmijeha više nema. Niz bijele zube i nasmijano lice slijeva se gorki viski i ublažava bol. Nitko ne vidi koliko depresija boli dok se vozi u mercedesu i razgovara na telefon. Nitko ne zna. Lik za pozornice odlazi u svoju garderobu nakon velikog aplauza, prekrasnog nastupa i oduševljene gomile i zatvara vrata sa oznakom-NE OMETAJ! Depresija ne voli ometanje.
Ako netko slučajno uđe u prostoriju ona se poput kameleona brzo presvuče u vanjsku ljušturu i ništa se nije desilo. Majka ulazi u djevojačku sobu svoje kćerke i djevojka se brzo okrene hvatajući češalj za kosu kao da nešto radi, nema vremena, sređuje se. Majka promatra svoju kćer koja samo misli na sređivanje i dotjerivanje i započinju raspravu o tome kad misli rješavati ispite, svoj život i hoće li konačno raskinuti sa onim ološem od momka? U kancelariju ulazi sekretarica koja je pokucala dva puta i gospodin je imao vremena da sakrije bocu viskija ispod stola i glasno se nakašlje uzimajući olovku u ruke kao da nešto zapisuje skrivajući svoj kiseli zadah. Sekretarica predaje papire i daje nove podatke o berzi i tečaju eura i dolara a potom odlazi za svoj stol. U garderobu velike zvijezde ulazi obožavatelj kojeg je osiguranje pustilo da joj pokloni buket crvenih ruža ali zvijezda je skinula šminku i nepomično leži duboko u krevetu gutajući tablete za smirenje, san i dobro raspoloženje i obožavatelj ne shvaća kako lik kojeg obožava zapravo ne postoji. To je depresija.
Djevojka se svađa s majkom, biznismen pije nakon što sekretarica izlazi iz kancelarije a zvijezda zove osiguranje i asistente da obožavatelja izbace. Tada se na kratke dijelove pokaže zvijer u tim ljudima ali uvijek bude pogrešno shvaćena. Depresija pomiješana sa taštinom, bijesom i ohološću. Prekrasna djevojka samo je tašta i bezobrazna, biznismen je oholi kreten koji ima sve pare ovog svijeta pa se opija najskupljim viskijem a zvijezda je dvolična kučka koja se pretvara u slatkicu cijelo ovo vrijeme. Nikad depresija ne bude uhvaćena u ovim trenutcima kad su ljudi sami s njom jer je previše opasna i mudra da bi pustila da je svatko vidi. Depresija voli sretno lice i zbog toga se razbjesni kad je uhvate tužnu, samu i tešku kakva zaista jeste i onda postane bijes, taština, oholost i mržnja. Nikad nije uhvaćena u svom originalnom obliku jer je previše jeziva da se prikaže kao takva. Nije ona poput tuge koja plače i pokazuje svoje suze svijetu da bi vidjeli koliko boli. Nije poput ljutnje koja se vidi na borama između očiju i grču na licu i nije poput straha od kojeg se oči prošire a dah postane kraći dok nam se ruke tresu i tijelo drhti. Depresija je najsretnija djevojka na zabavi, najskuplje auto na putu i najveća zvijezda na pozornici. Skrivena a tako jasno vidljiva i zbog toga najopasnija od svih njih zajedno.
Prekrasna djevojka nakon svađe s majkom sjedi ponovo sama ispred ogledala i prazno promatra svoje pravo lice. Nitko na zabavi nije vidio koliko joj je dosadno. Nitko nije čuo kad je rekla kako se želi ubiti jer joj je svega dosta i nitko nije sumnjao da će otvoriti prozor i jednostavno iskoračiti u prazno taj dan nakon zabave. Njeno lice je udarilo u hladni beton nakon svađe s majkom. Lice koje se oholo nasmijalo na njene komentare o fakultetu, momku i životu. Lice predivne djevojke koje nema briga ni pameti sad je smrvljeno na hladnom betonu kao staklena tegla crvenog ajvara koja je udarila dno. Biznismen u svojoj kancelariji pije velike gutljaje jakog viskija nakon loših vijesti od sekretarice o novom poslu i sjeda u svoj mercedes, vozi malo brzo na početku a onda sve brže dok se bijele trake lagano ali sigurno miješaju u jednu krivulju koju je sve teže pratiti, dodaje gas da stigne prije kući i popije još koji gutljaj prije spavanja ali utom udara u kamion ispred sebe i prevrće se velikom brzinom dok komadi stakla i čelika udaraju u lice iza volana. Komadi stakla režu lice koje je bilo nasmijano dok je razgovaralo na telefon sa kolegama i sekretaricom koja se također smijala. Zvijezda u garderobi pije nekoliko tableta više od uobičajenog jer joj je dosta svega, sita je poklona, šampanjaca, pisama i slave koja je samo opterećuje i ne može više disati jer svaki njen udah ispod plavog neba treba biti udahnut sa osmijehom na licu. Pije nekoliko tableta više i ide u kadu da se dodatno opusti ali već nakon nekoliko trenutaka spava i njeno lice tone u toplu i pjenušavu kupku koja je prekriva mirno i tiho i više nije nasmijano. Depresija je mrtva.
Takva je i moja depresija. Nasmijana je. Ne vidi se. Nitko je ne vidi. Nikad se nije vidjela. Naučila je jednom da nije poželjna i dobrodošla. Naučila se skrivati da bi mogla preživjeti jer nitko ne voli depresivne ljude. Depresija i ljubav ne idu zajedno. Depresija treba ljubav ali je nitko ne voli i zbog toga se ona skriva ispod sretnih lica. Može se vidjeti samo u očima ako se čovjek zagleda istinski i dovoljno duboko ali ona skrene pogled, izgovori nešto smiješno i oči se brzo zatvore nakon glasnog smijeha ili uspješne šale izgovorene u društvu i nestane kao magija. Sakrije se iza taštine i oholosti kad uvrijedi sugovornika ili nekoga tko je prepozna. Njena rečenica je uvijek ''dobro sam''. To je sve što ona o sebi kaže. Nije poput tuge koja objasni šta joj je i šta je muči, nije ljutnja koja drekne ili opsuje pa pokaže svoje lice i ocrta se jasno kao dan svima i svakome. Nije strah koji će se vidjeti jer se bojiš disati, hodati i govoriti i strah iz tebe sve kaže da ne moraš ništa zapravo reći. Depresija nisu ove emocije i ona je uvijek po pravilu dobro. Ona nema tužno, ljuto i preplašeno lice. Njeno lice je sretno.
Promatram se ponekad u ogledalu kad ustanem. Ljuštura koja sjedi ispred ogledala nisam ja. Ljušturu sređujem za potrebe drugih ljudi. Ljudi na poslu, prolaznika na ulici i moje obitelji. Ljuštura ima lijepu i dugu kosu koju vežem u čvrstu punđu na zatiljku. Ima lice koje je mladoliko, pogled koji je prazan i usne koje se ne pomjeraju. Bit će pomjerene milion puta danas ali sad ne moraju. Bit će razvučene ove usne u široki osmijeh koji će pokazati moje bijele zube i nitko neće vidjeti kako bi tim zubima najradije iskidala samu sebe. Moj pogled će biti skriven milion puta danas sa očiju ljudi koji me budu gledali ako vidim kako ona dolazi iz mene na površinu i skrenut ću pogled sa onih koji bi to u mom pogledu mogli konačno vidjeti. Dobro sam, nije mi ništa, sve je uredu. Glava me boli. Kad konačno ustanem iz kreveta i namjestim svoje lice, obučem tijelo i stopala uguram u malene cipele koje mi nanose bol dok koračam nitko ništa neće vidjeti i zato danas to završavam na liticama iznad grada.
Skočit ću u provaliju.
Kad bi ostavljala pismo svojoj obitelji, ljudima na poslu u cvjećari ili svijetu u kojem sam živjela nisam sigurna šta bi navela kao razlog svog samoubojstva. Nema razloga. Praznina je sve što vidim ispred sebe i u sebi. Prazna sam. To je razlog. Vjerovala sam da ću napuniti tu prazninu u sebi na brojnim izvorima u svom životu ali nijedan mi nije donio sreću koja bi trajala zauvijek. Tražila sam previše. Imam sve što sam sanjala da ću nekad imati u svom životu ali to nije donijelo osjećaje kojima sam se nadala da dolaze uz to. Moj muž , djeca, posao, lijep dom i zdravo tijelo nisu bili dovoljni za mene i ne mogu više. Ne bi nikad mogla napisati pismo i objasniti sve ovo jer je neopisivo. Praznina koju osjećam u sebi nema opisnu riječ. Ono što bi mogla opisati je svakako ono što su svi ostali mogli vidjeti. Sretnu ženu. Opisala bi sebe kao takvu. Izvana sam jedna vitka, dotjerana i sređena žena koja je u najboljim godinama. Vodim vlastiti posao koji volim, imam dvoje djece, muža koji je doktor i veliku kuću na rubu grada sa divnim vrtom u kojem raste ogromno drvo magnolije i jorgovana. Vozim dobro auto, izgledam uvijek besprijekorno, njegovano i mirisno jer sam naučila s godinama da izgledam dobro. Naučila sam s godinama imitirati stanje sreće tako dobro da nitko ništa nije nikad vidio. Nemoguće je vidjeti na meni nešto drugo osim sreće. Kad bi opisivala svoju depresiju morala bi je opisati samo kao sretnu. Prazninu u sebi ne mogu opisati. Nikad nisam mogla shvatiti zašto se osjećam ovako ali sam shvatila kako to prikriti i sakriti od drugih. Shvatila sam davno da nitko ne voli tužne djevojčice i otada sam bila jedna sretna žena. Jednom sam kao djevojčica bila u lunaparku s tatom. Sjećam se tog jesenjeg dana tako prekrasno i jasno kao da tata stoji sada pored mene u svom crnom kaputu i dodaje mi oblak roze šećerne vune na tankom drvenom štapiću. Puhao je hladan vjetar i raznosio lišće vatrenih boja oko naših nogu a veliki vrtuljak prepun djece koja se smiju vrtio se ispred nas kao ogromna i magična igračka. Bila sam dijete prvi put kad sam doživjela prazninu. Doživjela sam je na jednom od najsretnijih mjesta na Zemlji-Doživjela sam prvu prazninu u lunaparku i to je ironija koja me pratila posljednjih 25 godina.
Bila je jesen i padao je mrak, nosila sam crveni kaputić i lakirane crne cipele koje su me žuljale. Tata me držao za ruku da ne nestanem u gomili i vozio se sa mnom na poligonu sa šarenim autićima dok smo se sudarali sa ljudima i drugom djecom, bio je tako nasmijan kao da neko veliko dijete. Bila sam tako sretna. Bezbrižna i nedodirljiva tugom i melankolijom dok je predstava trajala a vrijeme začarano prolazilo. Sjećam se kad smo stali ispred velikog vrtuljka koji je nosio na tankim nitima bezbrojnu djecu koja su vrištala i smijala se, ljudi sa balonima su prolazili a zvukovi cirkusa prolamali tamne oblake iznad lunaparka. Moj otac je začarano gledao u svijet ispred sebe i kupio mi oblak šećerne vune i rekao-Izvoli draga moja i uživaj dok traje. Nasmijao se i predao mi oblak u ruke da jedem i uživam dok traje. Tad je sve nestalo ispred mene. U tom trenutku je sve nestalo. Njegove riječi su se urezale u moju svijest tako iznenada za moju dječju dob da sam ostala bez daha. Bila sam samo djevojčica kad me praznina prvi put posjetila. Djevojčica koja je stajala ispred šarenog vrtuljka sa oblakom šećerne vune i promatrala svijet u kojem je trebalo da uživam dok traje. Otac je rekao tako lagano te riječi a ja sam ih shvatila tako teško. Neće trajati pomislila sam. Nakon te misli sve je postalo besmisleno u meni. Neće trajati ponavljalo se i shvatila sam da se moramo brzo vratiti kući, da se roza vuna topi na mojim prstima i da iz mene izlazi tuga kao lavina koju ništa ne može zaustaviti. Počela sam plakati, tresti se kao prut na vjetru i bacila sam štapić s vunom iz ruke jer svakako neće trajati, moj otac je zabrinuto pitao šta mi je, jesam li dobro, zašto plačem ali ništa nisam mogla odgovoriti. Samo si umorna rekao mi je. Odvest ću te da vidiš nešto pa ćeš se oraspoložiti jel može? Što je on bio više bolji prema meni ja sam bila tužnija, usamljenija i praznina se proširivala kao ogromna crna rupa koja guta sve ispred mene. Ni dan danas nisam sigurna kako je moguće da dijete osjeti toliki očaj u sebi i da on traje toliko dugo u jednom ljudskom životu. Ne znam opisati to stanje mogu samo opisati kako ono izgleda jer me otac odveo na posebno mjesto da mi popravi raspoloženje. Odveo me u šareni šator da vidim nešto jako smiješno-Odveo me da vidim klaune.
Pogledaj ih rekao je. Vidiš kako se oni smiju? Hajde ne budi tužna, mama će se brinuti ako te vidi takvu. Vidi ih kako se glupiraju, oni nemaju briga, nasmij se tatici pa ti kupim balon može li? Promatrala sam klaune i tešku šminku na bijelim licima, crvene usne koje su razvučene u široki osmijeh i šarene perike na njihovim glavama i potom svoje lice razvukla u osmijeh da ličim na njih. Htjela sam da udovoljim ocu, da imam osmijeh, da budem sretna. Uspjela sam.
Taj lažni osmijeh sam naučila nositi poput klauna kroz cirkus jer tugu ne voli nitko. Klauni su imali nacrtane suze na licu ali ih nitko nije shvaćao ozbiljno. Nitko nikada nije shvaćao moje suze ozbiljno u rijetkim prilikama kad ih je zaista vidio. Uvijek je to bila glavobolja ili PMS…Dobro sam. Uvijek sam bila dobro i sa suzama na licu. Depresija je neuhvatljiva. U tom lunaparku dok je padalo lišće vatrenih boja a moj otac kupovao šećernu vunu ja sam spoznala da će sve proći i da me ništa nikad neće ispuniti. Shvatila sam u tom lunaparku da treba uživati dok traje ali kako uživati kad znaš da će sve proći? Uživati nasmijano. Budi nasmijana i uživaj. Tako se to radi. Naučila sam prvo od klauna da imitiram sreću a onda sam kroz život nosila lice sretne djevojke i žene koja uživa u svemu što je okružuje kao u lunaparku. Uživala sam u svojoj ljubavnoj vezi, braku i djeci svaki put kad bi netko trebao vidjeti koliko uživam ali nasamo sam mogla pustiti mišiće svoga lica i prepustiti se stvarnosti koju sam jednom upoznala i koja me nikad više nije napustila-Praznina.
U rijetkim trenutcima se moglo vidjeti kako se zapravo osjećam ali to je bilo tako kratko, trenutak ili dva moje nepažnje i potom je sve bilo kao novo. Bila sam dobro odmah nakon što bi se depresija vidjela i pokazala nekom drugom. Dobro sam i sada dok sjedim ispred ogledala i stavljam masku na lice za svoj posljednji dan. Odvest ću se do vidikovca. Postoji jedna cesta kojom nitko ne ide i tu je stijena s koje se vidi cijeli grad. Pogled je poput onih iz razglednica koje šaljemo dalekim rođacima ili dragim prijateljima. Provalija se prostire kroz cijelu dolinu koja je okružena planinskim visovima gdje se vidi bijeli snijeg i tamnim borovima preko kojih se vuče teška magla. Danas je vjetrovit dan. Divan je dan. Ne bi mogla ostaviti pismo sa objašnjenjem zašto sam zakoračila u provaliju jer sam u provaliji same sebe toliko dugo da riječi nema koje bi mogle to opisati. Ja samo mogu ponoviti da znam kako izgleda ali ne znam šta to zaista jeste. Praznina koja se naselila davno u meni prekrivena je sa mojim ponašanjem toliko dobro da sam znala zaboraviti na nju povremeno. Imala sam sretne dane. Bila sam sretna samo kad ne bi mislila na samu sebe. Mnogo sam radila, bila zauzeta, imala obaveze, posao, kuća, djeca, pare, kredit, banka, godišnji odmori i nikad nisam imala vremena jer bi u vremenu mogla vidjeti od čega zapravo bježim. Bježala sam od same sebe. Danas ne bježim nego idem prema sebi a u meni je provalija i zbog toga je jedini put prema meni put u provaliju.
Dok sjedam u auto, palim motor i promatram svoj odraz u ogledalu vidim mladu ženu, zdravog lica, vitkog tijela i sjajne kose. Nasmijala sam se ponovo i vidjela niz bijelih zuba koje sam pokazivala toliko puta drugima ali nitko nije vidio koliko sam se puta s njima ugrizla za obraze ili za jezik da nešto ne pokažem. Nitko nije čuo riječi s mojih usana koje su bile nasmijane, prema gore kao u klauna koji se smiju čak i kada iz očiju padaju suze. Jednom sam sjedila u parku dok su se moja dječica igrala u pijesku ispred jednog tobogana i razmišljala sam o svom ocu. Bio je već mrtav i sjetila sam se njegovih riječi jer je jedan žuti list pao pored mojih stopala. Sjedila sam na klupi i podigla list koji je ležao pored mojih crnih lakiranih štikli koje su mi nanosile bol i promotrila sam taj list. Mrtav list. Sjetila sam se svog oca i jeseni kad smo bili u lunaparku i njegovih riječi ''uživaj dok traje'' i potom je moj pogled skrenuo na moju djecu. Praznina se sad prostrla preko cijelog parka i pojela zgrade, drveće, ljude i čitavo naselje ostavljajući me samu na toj klupi i bespomoćnu ovaj put da uradim bilo šta. Paralizirano sam gledala u taj list i prizor ispred sebe kao da sam se skamenila i nijedna misao osim praznog očaja i bespomoćnosti nije bila u meni. Nije trebalo dugo da jedna djevojka prođe pored moje klupe i primijeti čudnu ženu kako kameno sjedi sa listom u ruci i ne skreće pogled. Kamena žena koja nema izraz lica pilji u list u svojoj ruci bez ijednog pokreta. Jedino se kosa na mom kamenom licu vijorila kao da tekuće alge lelujaju oko mrtve kamene skulpture na dnu oceana. Ona je zastala i dirnula mi rame pitajući me-Jeste li dobro? Trznula sam se shvaćajući u treptaju oka da je netko vidio. Netko je nekako vidio šta mi je. Neka djevojka je bila ispred mene sa zabrinutim licem i pitala me nešto, djelovala je zabrinuto, ljubazno, lijepo. Ona me pita jesam li dobro? Zašto me to pita? Šta sam uradila da ne budem dobro? Dobro sam, dobro sam prasnula sam u smijeh, samo sam se zamislila gledajući u ovaj list, divna boja zar ne? Djevojka nije djelovala uvjereno. Bila je i dalje zabrinuta. Postala sam nervozna, bijesna, tužna jer je netko vidio nešto što nisam htjela da vidi i to neka studentica koja nema za kafu, djeluje zabrinuta za mene a nije se o sebi pobrinula, ima bezveznu frizuru, loše je obučena i neispavana od silnog učenja i alkoholiziranja u svom studentskom životu. Otkud pravo ovoj djevojci da mi priđe i sa mnom da razgovara? Jeste li sigurno dobro? Treba li vam nekoga pozvati? Ona je ponovila brižnim tonom držeći me za rame a potom sam snažno odgurnula njenu ruku i rekla-Odjebi od mene! Ustala sam i pokupila djecu drhteći i odlazeći dok me ta djevojka gledala kao čudovište. Gledala je u čudovište u meni a ne u mene. Nisam kriva za to. Otada sam pazila još više na to da uvijek izgledam sretno sve do danas.
Dok se vozim prema liticama visoko iznad grada osjećam se sretno. Nisam napisala pismo jer šta bi mogla napisati? Ne bi nitko razumio ako ostavim crni list papira a jedino bi on mogao objasniti šta zapravo nosim u sebi i šta sam odlučila prekinuti. Prazninu. Nitko ništa nije sumnjao i neće nikome biti jasno gdje sam kad konačno vide kako me nema. Prvo će to biti moj muž kad se vrati s posla a mene ne bude. Nema večere. Pomislit će da sam zapela negdje u gradu, prometu i gužvi. Možda pomisli kako sam dobila neku narudžbu za ogroman buket u zadnji tren koju nisam mogla odbiti ili će jednostavno misliti da sam na kafi s nekom prijateljicom. Ne znam šta će on pomisliti ali neće pomisliti na to kako moje tijelo leži razbijeno kao porculanska lutka duboko na stijenama ispod žute ograde i krivudavog puta. Moja kćer će možda nazvati da mi prepriča tračeve iz svog braka koji me ne zanima jer je isti poput mog i samo je ponovila moj vlastiti život kao što sam i ja ponovila život svoje majke i njene majke. Neću biti dostupna razmišljam o tome dok parkiram ispred ograde i promatram veliki grad kao na dlanu i duboki ponor na samo nekoliko metara ispred sebe. Neću se javiti svojoj kćeri kao svaki drugi dan, neće biti večere kao svaki drugi dan i moj sin neće imati čiste majice za trening kao svaki drugi dan jer je meni dosta svkog dana ponavljati svaki drugi sa prazninom koja se više ne može nositi. Dok stajem na rub stijene i izuvam svoje tijesne cipele razmišljam o tome kako sam ovo trebala davno učiniti. Davno sam trebala učiniti taj jedan korak ali ja sam odabrala koračati jednom nogom ispred druge u nadi da će moj osmijeh jednom postati zaista stvaran ali nije. Bila sam klaun u svojim dizajnerskim cipelama od kojih su me bolila stopala ali tu bol sam voljela jer me činila živom bar na trenutke dok je trajala. Puštam kosu niz ramena i bacam šal koji odnosi vjetar prema gradu, duboko prema kućama sa crvenim krovovima. Skidam torbicu s ramena koja je nosila svu potrebnu šminku da uvijek budem sretna i nasmijana i bacam je u provaliju. Telefon, ruž, puder, novčanik i maleno ogledalo pucaju u komadiće stvarajući buku koju raznosi posljednji dah vjetra u mojoj kosi i na mom nasmijanom licu. Bit će gotovo za koji tren. Moj otac je rekao da uživam dok traje i nisam ga poslušala jer nisam istinski znala kako. Nisam znala uživati u svemu tome dok je trajalo jer sam previše brinula o tome što će to sve jednog dana prestati i evo konačno sam prestigla taj dan. Moja je odluka kad će biti gotovo a ne odluka cirkusa koji putuje iz grada u grad kad predstava završi. Moja odluka je bila kad će nestati osmijeh sa moga lica a ne odluka života kojem sam se u lice smijala. Smijala sam se toliko puta jer je depresija upravo takva nasmijana i sretna. Smijala sam se i smijat ću se do zadnjeg trenutka kad moje lice konačno udari od stijene i osmijeh zauvijek nestane. Zakoračila sam posljednji put istinski sretna jer to je bio prvi put da osmijeh nisam glumila da prekrijem prazninu. U prazninu sam zakoračila sretna jer sam sretna kroz nju išla cijeli svoj život. Depresija je takva-Sretna, nasmijana i obasjana dok njeno lice puca od oštre rubove kamenja i osmijeh zauvijek nestaje kao da ga nikad nije ni bilo. Trebala sam uživati dok traje kako mi je tata jednom davno rekao u lunaparku dok su se klaunovi smijali, djeca vrištala na vrtuljku a muzika prolamala tamu duboko kroz noć. Trebala sam uživati u svemu tome dok je trajalo a ne plakati što će jednog dana prestati.
Nisam.
Prestalo je.
Depresija ima sretno lice. Ja to znam najbolje. Moje nasmijano i raspoloženo lice je lice depresije. Nitko ga ne prepoznaje i zbog toga je ona sretna. Depresija je ona najsretnija djevojka na zabavi širokog osmijeha i predivne plave kose. Ona je čovjek iza volana novog skupog mercedesa koji priča na telefon sa osmijehom na licu ugovarajući novi poslovni uspjeh. Ona je lik na bini koji zabavlja hiljade i hiljade ljudi sa svojim plesnim tačkama i akrobacijama a potom ode sama u svoju sobu i stane pred ogledalo i osmijeha više nema. Nema ga. Lice je mrtvo. Djevojka sa zabave se vratila u svoju djevojačku sobu i sjeda za toaletni stolić i promatra svoje lice bez osmijeha. Nitko je ne bi prepoznao sad. Nije ista osoba kad je sama i kad je u društvu. U društvu se ona smije, razgovara i pokazuje interes za život, ljude i sve ono što je okružuje. Sama sjedi i ne pomjera se satima ispred odraza u ogledalu. Sjedi i gleda u prazninu ispred sebe. Poslovni čovjek koji parkira svoj novi mercedes izlazi iz auta i odlazi u svoju kancelariju zatvarajući vrata i otvarajući novu bocu viskija ali nema nikoga da mu se pridruži i ne pije iz čaše nego odmah iz boce dok sjeda u svoju fotelju i osmijeha više nema. Niz bijele zube i nasmijano lice slijeva se gorki viski i ublažava bol. Nitko ne vidi koliko depresija boli dok se vozi u mercedesu i razgovara na telefon. Nitko ne zna. Lik za pozornice odlazi u svoju garderobu nakon velikog aplauza, prekrasnog nastupa i oduševljene gomile i zatvara vrata sa oznakom-NE OMETAJ! Depresija ne voli ometanje.
Ako netko slučajno uđe u prostoriju ona se poput kameleona brzo presvuče u vanjsku ljušturu i ništa se nije desilo. Majka ulazi u djevojačku sobu svoje kćerke i djevojka se brzo okrene hvatajući češalj za kosu kao da nešto radi, nema vremena, sređuje se. Majka promatra svoju kćer koja samo misli na sređivanje i dotjerivanje i započinju raspravu o tome kad misli rješavati ispite, svoj život i hoće li konačno raskinuti sa onim ološem od momka? U kancelariju ulazi sekretarica koja je pokucala dva puta i gospodin je imao vremena da sakrije bocu viskija ispod stola i glasno se nakašlje uzimajući olovku u ruke kao da nešto zapisuje skrivajući svoj kiseli zadah. Sekretarica predaje papire i daje nove podatke o berzi i tečaju eura i dolara a potom odlazi za svoj stol. U garderobu velike zvijezde ulazi obožavatelj kojeg je osiguranje pustilo da joj pokloni buket crvenih ruža ali zvijezda je skinula šminku i nepomično leži duboko u krevetu gutajući tablete za smirenje, san i dobro raspoloženje i obožavatelj ne shvaća kako lik kojeg obožava zapravo ne postoji. To je depresija.
Djevojka se svađa s majkom, biznismen pije nakon što sekretarica izlazi iz kancelarije a zvijezda zove osiguranje i asistente da obožavatelja izbace. Tada se na kratke dijelove pokaže zvijer u tim ljudima ali uvijek bude pogrešno shvaćena. Depresija pomiješana sa taštinom, bijesom i ohološću. Prekrasna djevojka samo je tašta i bezobrazna, biznismen je oholi kreten koji ima sve pare ovog svijeta pa se opija najskupljim viskijem a zvijezda je dvolična kučka koja se pretvara u slatkicu cijelo ovo vrijeme. Nikad depresija ne bude uhvaćena u ovim trenutcima kad su ljudi sami s njom jer je previše opasna i mudra da bi pustila da je svatko vidi. Depresija voli sretno lice i zbog toga se razbjesni kad je uhvate tužnu, samu i tešku kakva zaista jeste i onda postane bijes, taština, oholost i mržnja. Nikad nije uhvaćena u svom originalnom obliku jer je previše jeziva da se prikaže kao takva. Nije ona poput tuge koja plače i pokazuje svoje suze svijetu da bi vidjeli koliko boli. Nije poput ljutnje koja se vidi na borama između očiju i grču na licu i nije poput straha od kojeg se oči prošire a dah postane kraći dok nam se ruke tresu i tijelo drhti. Depresija je najsretnija djevojka na zabavi, najskuplje auto na putu i najveća zvijezda na pozornici. Skrivena a tako jasno vidljiva i zbog toga najopasnija od svih njih zajedno.
Prekrasna djevojka nakon svađe s majkom sjedi ponovo sama ispred ogledala i prazno promatra svoje pravo lice. Nitko na zabavi nije vidio koliko joj je dosadno. Nitko nije čuo kad je rekla kako se želi ubiti jer joj je svega dosta i nitko nije sumnjao da će otvoriti prozor i jednostavno iskoračiti u prazno taj dan nakon zabave. Njeno lice je udarilo u hladni beton nakon svađe s majkom. Lice koje se oholo nasmijalo na njene komentare o fakultetu, momku i životu. Lice predivne djevojke koje nema briga ni pameti sad je smrvljeno na hladnom betonu kao staklena tegla crvenog ajvara koja je udarila dno. Biznismen u svojoj kancelariji pije velike gutljaje jakog viskija nakon loših vijesti od sekretarice o novom poslu i sjeda u svoj mercedes, vozi malo brzo na početku a onda sve brže dok se bijele trake lagano ali sigurno miješaju u jednu krivulju koju je sve teže pratiti, dodaje gas da stigne prije kući i popije još koji gutljaj prije spavanja ali utom udara u kamion ispred sebe i prevrće se velikom brzinom dok komadi stakla i čelika udaraju u lice iza volana. Komadi stakla režu lice koje je bilo nasmijano dok je razgovaralo na telefon sa kolegama i sekretaricom koja se također smijala. Zvijezda u garderobi pije nekoliko tableta više od uobičajenog jer joj je dosta svega, sita je poklona, šampanjaca, pisama i slave koja je samo opterećuje i ne može više disati jer svaki njen udah ispod plavog neba treba biti udahnut sa osmijehom na licu. Pije nekoliko tableta više i ide u kadu da se dodatno opusti ali već nakon nekoliko trenutaka spava i njeno lice tone u toplu i pjenušavu kupku koja je prekriva mirno i tiho i više nije nasmijano. Depresija je mrtva.
Takva je i moja depresija. Nasmijana je. Ne vidi se. Nitko je ne vidi. Nikad se nije vidjela. Naučila je jednom da nije poželjna i dobrodošla. Naučila se skrivati da bi mogla preživjeti jer nitko ne voli depresivne ljude. Depresija i ljubav ne idu zajedno. Depresija treba ljubav ali je nitko ne voli i zbog toga se ona skriva ispod sretnih lica. Može se vidjeti samo u očima ako se čovjek zagleda istinski i dovoljno duboko ali ona skrene pogled, izgovori nešto smiješno i oči se brzo zatvore nakon glasnog smijeha ili uspješne šale izgovorene u društvu i nestane kao magija. Sakrije se iza taštine i oholosti kad uvrijedi sugovornika ili nekoga tko je prepozna. Njena rečenica je uvijek ''dobro sam''. To je sve što ona o sebi kaže. Nije poput tuge koja objasni šta joj je i šta je muči, nije ljutnja koja drekne ili opsuje pa pokaže svoje lice i ocrta se jasno kao dan svima i svakome. Nije strah koji će se vidjeti jer se bojiš disati, hodati i govoriti i strah iz tebe sve kaže da ne moraš ništa zapravo reći. Depresija nisu ove emocije i ona je uvijek po pravilu dobro. Ona nema tužno, ljuto i preplašeno lice. Njeno lice je sretno.
Promatram se ponekad u ogledalu kad ustanem. Ljuštura koja sjedi ispred ogledala nisam ja. Ljušturu sređujem za potrebe drugih ljudi. Ljudi na poslu, prolaznika na ulici i moje obitelji. Ljuštura ima lijepu i dugu kosu koju vežem u čvrstu punđu na zatiljku. Ima lice koje je mladoliko, pogled koji je prazan i usne koje se ne pomjeraju. Bit će pomjerene milion puta danas ali sad ne moraju. Bit će razvučene ove usne u široki osmijeh koji će pokazati moje bijele zube i nitko neće vidjeti kako bi tim zubima najradije iskidala samu sebe. Moj pogled će biti skriven milion puta danas sa očiju ljudi koji me budu gledali ako vidim kako ona dolazi iz mene na površinu i skrenut ću pogled sa onih koji bi to u mom pogledu mogli konačno vidjeti. Dobro sam, nije mi ništa, sve je uredu. Glava me boli. Kad konačno ustanem iz kreveta i namjestim svoje lice, obučem tijelo i stopala uguram u malene cipele koje mi nanose bol dok koračam nitko ništa neće vidjeti i zato danas to završavam na liticama iznad grada.
Skočit ću u provaliju.
Kad bi ostavljala pismo svojoj obitelji, ljudima na poslu u cvjećari ili svijetu u kojem sam živjela nisam sigurna šta bi navela kao razlog svog samoubojstva. Nema razloga. Praznina je sve što vidim ispred sebe i u sebi. Prazna sam. To je razlog. Vjerovala sam da ću napuniti tu prazninu u sebi na brojnim izvorima u svom životu ali nijedan mi nije donio sreću koja bi trajala zauvijek. Tražila sam previše. Imam sve što sam sanjala da ću nekad imati u svom životu ali to nije donijelo osjećaje kojima sam se nadala da dolaze uz to. Moj muž , djeca, posao, lijep dom i zdravo tijelo nisu bili dovoljni za mene i ne mogu više. Ne bi nikad mogla napisati pismo i objasniti sve ovo jer je neopisivo. Praznina koju osjećam u sebi nema opisnu riječ. Ono što bi mogla opisati je svakako ono što su svi ostali mogli vidjeti. Sretnu ženu. Opisala bi sebe kao takvu. Izvana sam jedna vitka, dotjerana i sređena žena koja je u najboljim godinama. Vodim vlastiti posao koji volim, imam dvoje djece, muža koji je doktor i veliku kuću na rubu grada sa divnim vrtom u kojem raste ogromno drvo magnolije i jorgovana. Vozim dobro auto, izgledam uvijek besprijekorno, njegovano i mirisno jer sam naučila s godinama da izgledam dobro. Naučila sam s godinama imitirati stanje sreće tako dobro da nitko ništa nije nikad vidio. Nemoguće je vidjeti na meni nešto drugo osim sreće. Kad bi opisivala svoju depresiju morala bi je opisati samo kao sretnu. Prazninu u sebi ne mogu opisati. Nikad nisam mogla shvatiti zašto se osjećam ovako ali sam shvatila kako to prikriti i sakriti od drugih. Shvatila sam davno da nitko ne voli tužne djevojčice i otada sam bila jedna sretna žena. Jednom sam kao djevojčica bila u lunaparku s tatom. Sjećam se tog jesenjeg dana tako prekrasno i jasno kao da tata stoji sada pored mene u svom crnom kaputu i dodaje mi oblak roze šećerne vune na tankom drvenom štapiću. Puhao je hladan vjetar i raznosio lišće vatrenih boja oko naših nogu a veliki vrtuljak prepun djece koja se smiju vrtio se ispred nas kao ogromna i magična igračka. Bila sam dijete prvi put kad sam doživjela prazninu. Doživjela sam je na jednom od najsretnijih mjesta na Zemlji-Doživjela sam prvu prazninu u lunaparku i to je ironija koja me pratila posljednjih 25 godina.
Bila je jesen i padao je mrak, nosila sam crveni kaputić i lakirane crne cipele koje su me žuljale. Tata me držao za ruku da ne nestanem u gomili i vozio se sa mnom na poligonu sa šarenim autićima dok smo se sudarali sa ljudima i drugom djecom, bio je tako nasmijan kao da neko veliko dijete. Bila sam tako sretna. Bezbrižna i nedodirljiva tugom i melankolijom dok je predstava trajala a vrijeme začarano prolazilo. Sjećam se kad smo stali ispred velikog vrtuljka koji je nosio na tankim nitima bezbrojnu djecu koja su vrištala i smijala se, ljudi sa balonima su prolazili a zvukovi cirkusa prolamali tamne oblake iznad lunaparka. Moj otac je začarano gledao u svijet ispred sebe i kupio mi oblak šećerne vune i rekao-Izvoli draga moja i uživaj dok traje. Nasmijao se i predao mi oblak u ruke da jedem i uživam dok traje. Tad je sve nestalo ispred mene. U tom trenutku je sve nestalo. Njegove riječi su se urezale u moju svijest tako iznenada za moju dječju dob da sam ostala bez daha. Bila sam samo djevojčica kad me praznina prvi put posjetila. Djevojčica koja je stajala ispred šarenog vrtuljka sa oblakom šećerne vune i promatrala svijet u kojem je trebalo da uživam dok traje. Otac je rekao tako lagano te riječi a ja sam ih shvatila tako teško. Neće trajati pomislila sam. Nakon te misli sve je postalo besmisleno u meni. Neće trajati ponavljalo se i shvatila sam da se moramo brzo vratiti kući, da se roza vuna topi na mojim prstima i da iz mene izlazi tuga kao lavina koju ništa ne može zaustaviti. Počela sam plakati, tresti se kao prut na vjetru i bacila sam štapić s vunom iz ruke jer svakako neće trajati, moj otac je zabrinuto pitao šta mi je, jesam li dobro, zašto plačem ali ništa nisam mogla odgovoriti. Samo si umorna rekao mi je. Odvest ću te da vidiš nešto pa ćeš se oraspoložiti jel može? Što je on bio više bolji prema meni ja sam bila tužnija, usamljenija i praznina se proširivala kao ogromna crna rupa koja guta sve ispred mene. Ni dan danas nisam sigurna kako je moguće da dijete osjeti toliki očaj u sebi i da on traje toliko dugo u jednom ljudskom životu. Ne znam opisati to stanje mogu samo opisati kako ono izgleda jer me otac odveo na posebno mjesto da mi popravi raspoloženje. Odveo me u šareni šator da vidim nešto jako smiješno-Odveo me da vidim klaune.
Pogledaj ih rekao je. Vidiš kako se oni smiju? Hajde ne budi tužna, mama će se brinuti ako te vidi takvu. Vidi ih kako se glupiraju, oni nemaju briga, nasmij se tatici pa ti kupim balon može li? Promatrala sam klaune i tešku šminku na bijelim licima, crvene usne koje su razvučene u široki osmijeh i šarene perike na njihovim glavama i potom svoje lice razvukla u osmijeh da ličim na njih. Htjela sam da udovoljim ocu, da imam osmijeh, da budem sretna. Uspjela sam.
Taj lažni osmijeh sam naučila nositi poput klauna kroz cirkus jer tugu ne voli nitko. Klauni su imali nacrtane suze na licu ali ih nitko nije shvaćao ozbiljno. Nitko nikada nije shvaćao moje suze ozbiljno u rijetkim prilikama kad ih je zaista vidio. Uvijek je to bila glavobolja ili PMS…Dobro sam. Uvijek sam bila dobro i sa suzama na licu. Depresija je neuhvatljiva. U tom lunaparku dok je padalo lišće vatrenih boja a moj otac kupovao šećernu vunu ja sam spoznala da će sve proći i da me ništa nikad neće ispuniti. Shvatila sam u tom lunaparku da treba uživati dok traje ali kako uživati kad znaš da će sve proći? Uživati nasmijano. Budi nasmijana i uživaj. Tako se to radi. Naučila sam prvo od klauna da imitiram sreću a onda sam kroz život nosila lice sretne djevojke i žene koja uživa u svemu što je okružuje kao u lunaparku. Uživala sam u svojoj ljubavnoj vezi, braku i djeci svaki put kad bi netko trebao vidjeti koliko uživam ali nasamo sam mogla pustiti mišiće svoga lica i prepustiti se stvarnosti koju sam jednom upoznala i koja me nikad više nije napustila-Praznina.
U rijetkim trenutcima se moglo vidjeti kako se zapravo osjećam ali to je bilo tako kratko, trenutak ili dva moje nepažnje i potom je sve bilo kao novo. Bila sam dobro odmah nakon što bi se depresija vidjela i pokazala nekom drugom. Dobro sam i sada dok sjedim ispred ogledala i stavljam masku na lice za svoj posljednji dan. Odvest ću se do vidikovca. Postoji jedna cesta kojom nitko ne ide i tu je stijena s koje se vidi cijeli grad. Pogled je poput onih iz razglednica koje šaljemo dalekim rođacima ili dragim prijateljima. Provalija se prostire kroz cijelu dolinu koja je okružena planinskim visovima gdje se vidi bijeli snijeg i tamnim borovima preko kojih se vuče teška magla. Danas je vjetrovit dan. Divan je dan. Ne bi mogla ostaviti pismo sa objašnjenjem zašto sam zakoračila u provaliju jer sam u provaliji same sebe toliko dugo da riječi nema koje bi mogle to opisati. Ja samo mogu ponoviti da znam kako izgleda ali ne znam šta to zaista jeste. Praznina koja se naselila davno u meni prekrivena je sa mojim ponašanjem toliko dobro da sam znala zaboraviti na nju povremeno. Imala sam sretne dane. Bila sam sretna samo kad ne bi mislila na samu sebe. Mnogo sam radila, bila zauzeta, imala obaveze, posao, kuća, djeca, pare, kredit, banka, godišnji odmori i nikad nisam imala vremena jer bi u vremenu mogla vidjeti od čega zapravo bježim. Bježala sam od same sebe. Danas ne bježim nego idem prema sebi a u meni je provalija i zbog toga je jedini put prema meni put u provaliju.
Dok sjedam u auto, palim motor i promatram svoj odraz u ogledalu vidim mladu ženu, zdravog lica, vitkog tijela i sjajne kose. Nasmijala sam se ponovo i vidjela niz bijelih zuba koje sam pokazivala toliko puta drugima ali nitko nije vidio koliko sam se puta s njima ugrizla za obraze ili za jezik da nešto ne pokažem. Nitko nije čuo riječi s mojih usana koje su bile nasmijane, prema gore kao u klauna koji se smiju čak i kada iz očiju padaju suze. Jednom sam sjedila u parku dok su se moja dječica igrala u pijesku ispred jednog tobogana i razmišljala sam o svom ocu. Bio je već mrtav i sjetila sam se njegovih riječi jer je jedan žuti list pao pored mojih stopala. Sjedila sam na klupi i podigla list koji je ležao pored mojih crnih lakiranih štikli koje su mi nanosile bol i promotrila sam taj list. Mrtav list. Sjetila sam se svog oca i jeseni kad smo bili u lunaparku i njegovih riječi ''uživaj dok traje'' i potom je moj pogled skrenuo na moju djecu. Praznina se sad prostrla preko cijelog parka i pojela zgrade, drveće, ljude i čitavo naselje ostavljajući me samu na toj klupi i bespomoćnu ovaj put da uradim bilo šta. Paralizirano sam gledala u taj list i prizor ispred sebe kao da sam se skamenila i nijedna misao osim praznog očaja i bespomoćnosti nije bila u meni. Nije trebalo dugo da jedna djevojka prođe pored moje klupe i primijeti čudnu ženu kako kameno sjedi sa listom u ruci i ne skreće pogled. Kamena žena koja nema izraz lica pilji u list u svojoj ruci bez ijednog pokreta. Jedino se kosa na mom kamenom licu vijorila kao da tekuće alge lelujaju oko mrtve kamene skulpture na dnu oceana. Ona je zastala i dirnula mi rame pitajući me-Jeste li dobro? Trznula sam se shvaćajući u treptaju oka da je netko vidio. Netko je nekako vidio šta mi je. Neka djevojka je bila ispred mene sa zabrinutim licem i pitala me nešto, djelovala je zabrinuto, ljubazno, lijepo. Ona me pita jesam li dobro? Zašto me to pita? Šta sam uradila da ne budem dobro? Dobro sam, dobro sam prasnula sam u smijeh, samo sam se zamislila gledajući u ovaj list, divna boja zar ne? Djevojka nije djelovala uvjereno. Bila je i dalje zabrinuta. Postala sam nervozna, bijesna, tužna jer je netko vidio nešto što nisam htjela da vidi i to neka studentica koja nema za kafu, djeluje zabrinuta za mene a nije se o sebi pobrinula, ima bezveznu frizuru, loše je obučena i neispavana od silnog učenja i alkoholiziranja u svom studentskom životu. Otkud pravo ovoj djevojci da mi priđe i sa mnom da razgovara? Jeste li sigurno dobro? Treba li vam nekoga pozvati? Ona je ponovila brižnim tonom držeći me za rame a potom sam snažno odgurnula njenu ruku i rekla-Odjebi od mene! Ustala sam i pokupila djecu drhteći i odlazeći dok me ta djevojka gledala kao čudovište. Gledala je u čudovište u meni a ne u mene. Nisam kriva za to. Otada sam pazila još više na to da uvijek izgledam sretno sve do danas.
Dok se vozim prema liticama visoko iznad grada osjećam se sretno. Nisam napisala pismo jer šta bi mogla napisati? Ne bi nitko razumio ako ostavim crni list papira a jedino bi on mogao objasniti šta zapravo nosim u sebi i šta sam odlučila prekinuti. Prazninu. Nitko ništa nije sumnjao i neće nikome biti jasno gdje sam kad konačno vide kako me nema. Prvo će to biti moj muž kad se vrati s posla a mene ne bude. Nema večere. Pomislit će da sam zapela negdje u gradu, prometu i gužvi. Možda pomisli kako sam dobila neku narudžbu za ogroman buket u zadnji tren koju nisam mogla odbiti ili će jednostavno misliti da sam na kafi s nekom prijateljicom. Ne znam šta će on pomisliti ali neće pomisliti na to kako moje tijelo leži razbijeno kao porculanska lutka duboko na stijenama ispod žute ograde i krivudavog puta. Moja kćer će možda nazvati da mi prepriča tračeve iz svog braka koji me ne zanima jer je isti poput mog i samo je ponovila moj vlastiti život kao što sam i ja ponovila život svoje majke i njene majke. Neću biti dostupna razmišljam o tome dok parkiram ispred ograde i promatram veliki grad kao na dlanu i duboki ponor na samo nekoliko metara ispred sebe. Neću se javiti svojoj kćeri kao svaki drugi dan, neće biti večere kao svaki drugi dan i moj sin neće imati čiste majice za trening kao svaki drugi dan jer je meni dosta svkog dana ponavljati svaki drugi sa prazninom koja se više ne može nositi. Dok stajem na rub stijene i izuvam svoje tijesne cipele razmišljam o tome kako sam ovo trebala davno učiniti. Davno sam trebala učiniti taj jedan korak ali ja sam odabrala koračati jednom nogom ispred druge u nadi da će moj osmijeh jednom postati zaista stvaran ali nije. Bila sam klaun u svojim dizajnerskim cipelama od kojih su me bolila stopala ali tu bol sam voljela jer me činila živom bar na trenutke dok je trajala. Puštam kosu niz ramena i bacam šal koji odnosi vjetar prema gradu, duboko prema kućama sa crvenim krovovima. Skidam torbicu s ramena koja je nosila svu potrebnu šminku da uvijek budem sretna i nasmijana i bacam je u provaliju. Telefon, ruž, puder, novčanik i maleno ogledalo pucaju u komadiće stvarajući buku koju raznosi posljednji dah vjetra u mojoj kosi i na mom nasmijanom licu. Bit će gotovo za koji tren. Moj otac je rekao da uživam dok traje i nisam ga poslušala jer nisam istinski znala kako. Nisam znala uživati u svemu tome dok je trajalo jer sam previše brinula o tome što će to sve jednog dana prestati i evo konačno sam prestigla taj dan. Moja je odluka kad će biti gotovo a ne odluka cirkusa koji putuje iz grada u grad kad predstava završi. Moja odluka je bila kad će nestati osmijeh sa moga lica a ne odluka života kojem sam se u lice smijala. Smijala sam se toliko puta jer je depresija upravo takva nasmijana i sretna. Smijala sam se i smijat ću se do zadnjeg trenutka kad moje lice konačno udari od stijene i osmijeh zauvijek nestane. Zakoračila sam posljednji put istinski sretna jer to je bio prvi put da osmijeh nisam glumila da prekrijem prazninu. U prazninu sam zakoračila sretna jer sam sretna kroz nju išla cijeli svoj život. Depresija je takva-Sretna, nasmijana i obasjana dok njeno lice puca od oštre rubove kamenja i osmijeh zauvijek nestaje kao da ga nikad nije ni bilo. Trebala sam uživati dok traje kako mi je tata jednom davno rekao u lunaparku dok su se klaunovi smijali, djeca vrištala na vrtuljku a muzika prolamala tamu duboko kroz noć. Trebala sam uživati u svemu tome dok je trajalo a ne plakati što će jednog dana prestati.
Nisam.
Prestalo je.