Bez obzira u kojem dijelu Balkana živjeli, svi stanovnici istog su u mogućnosti da se, neki rjeđe a neki češće, susretnu sa migrantom, ili više njih. Tamnije su puti nego mi, obično nose ruksak, najčešće su muškarci ili momci ujedinjeni u grupu koja luta ali viđaju se i porodice – otac, majka i pored njih jedno ili dva djeteta; moguće ih je vidjeti kako prodaju maramice po cijeni koju odredi onaj ko ih od njih kupuje, kako sjede u parkovima, oko autobuskih stanica, ili bilo gdje na cesti, kako brzo hodaju i razgovaraju glasno na svom, za naše uši stranom, jeziku ili kako prose uz riječi „brother“ i „sister“ možda nastojeći tako uspostaviti bliskost sa ljudima od čije dobronamjernosti ovisi koliko i šta će toga dana jesti. Eto kako ih prepoznati i svrstati u rubriku s naslovom Migranti, u kojoj su još dodate priče koje čujemo o njima – što od ljudi, što na društvenim mrežama, što na TV vijestima – oni mogu biti opasni, kradu, nasilni su, te su neki od njih spremni i na ubistvo. Sve navedeno iz pomenute rubrike postaje sve što ljudi znaju o njima. Sve drugo kao da ih ne zanima, o svemu drugom se ne piše i ne zna, i što je najtužnije i najnepravednije, kao da se ne želi ni doznati. A imalo bi se mnogo toga naučiti o tim „podstanarima“ naše zemlje, koja je za njih samo usputna stanica do pravog cilja – države u kojoj oni neće biti osuđivani i marginalizovani, kao što, nažalost, u našoj jesu.
Imala sam priliku da čekam autobus u blizini jednog parka. Čekanje je često blagoslov jer dok čekamo primijetimo mnogo toga što bi nam inače promaklo, nadajući se tako da će vrijeme brže teći ako ispunimo njegov sadržaj nečim tako banalnim kao što je posmatranje ljudi koji prolaze. Pored mene je prošao mlađi muškarac, držeći za ruku malog dječaka, rekla bih trogodišnjaka i pretpostavila bih da mu je on sin. Otac je govorio nešto dječaku, što ja nisam razumjela, ali sam prepoznala da je riječ o arapskom jeziku. Sada su išli ispred mene i zaustavili su se pored kante za smeće. Dječak je želio da zgužvani papir u ruci baci u kantu, ali iz daljine, kao da igra košarku. Nanovo je papir padao pored kante, ali je dječak bio uporan. Otac se smiješio, ali je onda počeo hodati dalje, ne gledajući više sina kako pokušava izvesti uspješan „šut“. Dječaku je dosadilo, ipak nije bio tako uporan kako se činilo, te je krenuo trčati za ocem dok je papir nijemo ležao pored kante. Primivši dječaka za ruku, otac se osvrnuo, zatim rekao nešto dječaku, koji se nakon toga vratio trčeći, podigao papir sa zemlje i bacio ga u kantu, a onda se još hitrije vratio ocu. Nastavili su hodati i pratila sam ih pogledom sve dok ih nisam izgubila iz vida. A onda sam se osvrnula i pogledala park, vidjevši male hrpice smeća uz ogradu, ispod klupe, pored kanti i čak na samoj travi, i bilo mi je žao što ljudi koji žive tu ne poštuju ni prirodu ni svoju zemlju, ali mi je još više bilo žao što nisu svi mogli da vide prizor kojem sam ja svjedočila, pa da i oni, kao onaj mali dječak, nauče lekciju od čovjeka kojem bi tvorci rubrike Migranti teško dodijelili epitet ekološki osviještenog čovjeka, što on, uprkos tome i za razliku od mnogih, ipak jest.
Drugom prilikom sam prošla pored jednog momka koji je, dok je prosio, s pogledom usmjerenim ka meni rekao: „I'm from Libya“. Bilo mi je žao kasnije što sam samo prošla pored njega, kao i mnogi drugi koji samo prođu, ali su mi ostale u sjećanju njegove riječi i njegov tužan pogled. Pitala sam se zašto je rekao da je iz Libije. Shvatila sam da je time želio da naglasi razlog svog boravka ovdje, odnosno razlog odlaska iz Libije, naivno pretpostavljajući da ljudi ovdje znaju šta se tačno dešava u Libiji, ili u Siriji ili u bilo kojoj državi koja je izvor migranata. Žalosno je kako većina zaista nema pojma, i kako ih nije ni briga što tamo negdje daleko neko nekog ubija bez prava, bez osnove i bez kazne. Živimo relativno mirnim i sretnim životom dok se negdje ruše nečiji domovi i nečiji snovi. Javljaju se onda i neki koji kažu da su migranti trebali ostati u svojoj zemlji i boriti se za nju, kao da nisu i sami iskusili rat i besmisao svake borbe. U Libiji, naprimjer, svaka vrsta demonstracije i borbe protiv autoriteta biva ugušena, svaki pokušaj da se uspostavi demokratija biva osuđen na propast zbog tamošnjeg režima. Sami živimo u zemljama u kojima je teško imati svoj glas i kritički stav – sada samo da zamislimo da je tamo još gora situacija – dakle, osim što su tim ljudima oduzeta brojna građanska prava (što bi se nekako i moglo trpiti), oni žive u konstatnom strahu bez izgleda da se situacija promijeni. Ko zna, možda je i momak kojeg sam srela nekada bio demonstrant u Tripoliju kojeg su brutalno pretukli, a sad je prosjak na sarajevskim ulicama. Ko zna gdje mu je bilo gore, i gdje se osjećao bespomoćnije. Znam samo da sam u njegovim očima vidjela stid i očaj, a ne sumnjam da je u njegovoj duši čežnja za domom, ma kakav on bio. Sad je u tuđini i jedino čemu se može nadati jeste ljudskost i dobrota koju mu mogu pružiti prolaznici dok on ne pronađe način da dođe do željene lokacije gdje će osnovati novi dom.
Ljudi naših prostora koriste svaku priliku da se hvale multikulturalnošću i suživotom različitosti koji obitavaju na Balkanu, a gledajući ih u jeku migrantske krize, shvatam da je stvarnost malo drugačija. Osim što izbjegavaju migrante kad god mogu (u autobusima viđam prazna sjedišta do migranata – ljudi bi izgleda radije stajali nego sjeli do njih), često pišu na društvenim mrežama statuse u kojima se pitaju zašto neko migrante „ne makne s ulice“, kao da su oni objekti koji se mogu maknuti, koje treba uništiti ili sakriti negdje. Pitam se kako bi ti isti ljudi reagovali kad bi neko za nekog člana njihove porodice rekao da ga treba „maknuti s ulice“, dok ta osoba pokušava zaraditi novac i započeti novi život u nekom od gradova u Njemačkoj, Holandiji, Švicarskoj, Danskoj, Kanadi ili u bilo kojem mjestu koje je odabrao neki Balkanac kako bi u njemu našao sve ono što nema u svojoj državi – kako bi našao sve ono što traži naš Libijac iz priče, a što nema u Libiji – život dostojan čovjeka. Sreća, a nikako prednost, Balkanaca je to što se na njima ne vidi odakle su, boja puti im je slična boji puti njihovih novih sugrađana i poslodavaca, a migranti imaju tu nesreću, nikako ne manu, da su tamnije puti pa ih je lakše prepoznati, lakše na njih upirati prstom i imati stereotipe o njima.
Ljudi, bez obzira na bezbroj različitih kultura, su manje-više svugdje isti pa uvijek vrijedi ona izreka da u svakom žitu ima kukolja. Zato ne kažem da treba prilaziti svakom migrantu, da treba naivno da se vjeruje da je svaki od njih dobra osoba – to nije neophodno. Na kraju krajeva, isto ne možemo vjerovati niti bilo kome drugom koga ne poznajemo. To nije lekcija koju treba sad da učimo. Prava lekcija koja nam je potrebna jeste da ne osuđujemo nekog bez ikakve krivice, da ne gledamo na migrante kao da pripadaju nižoj klasi, da ne vjerujemo da smo mi superiorni ili bolji, jer to zaista nismo, i u to se svaki dan možemo nanovo uvjeriti. Ako se već ne može pomoći nekome, ako se ne može nekome obezbijediti novac, posao, dom i sigurno utočište, može se pružiti osmijeh, ponuditi sjedište do sebe u autobusu, podijeliti s nekim priču o lijepom iskustvu s migrantima – sve u cilju borbe protiv govora mržnje koji ih diskriminiše i potiče stvaranje i jačanje stereotipa o njima. Neka naš Libijac, kao i svi drugi migranti tužnog pogleda, makar u nečijem osmijehu i činu dobrote nađu kratko privremeno utočište ili dom, kako bi njihov boravak ovdje bio ugodniji i njima a i nama, i kako bi nas se oni često sjetili kao lijepe zemlje sa dobrim ljudima onda kad konačno dođu do svog cilja i do kraja svog dugog i teškog putovanja.
ZA KONKURS