Jutra znaju biti okrutna.
Jutra ne nose ružičaste naočale.
Jutra imaju dioptriju realnosti.
Samo jutrom, dok još spava grad, ponekad plačem.
Dan navuče ruzičaste naočale, dan je štit od snova koji se nikada neće ostvariti.
Dan je užurbanost posla, vreva gradskih ulica, buka tramvaja.
Dan nije za suze.
Zovem se Lara, baš kao Lara iz Dr. Živaga.
Zovem se Lara i volim Rusiju koju nikada neću vidjeti…jer bi sumanuto trčala ulicama i tražila ga po trgovima St. Petersburga..da mi ugrije ruke u kaputu dr Živaga.
Njega više nema.
A obećao mi je Rusiju jedne vrele ljetne noći.
Obećao mi je i čamac na jednoj rijeci što plesala je košavom na rubu zime i rađanja proljeća.
Obećao mi je i krevet za dvoje, tamo u malom potkrovlju.
Voljeli smo se kratko, a obojio je u meni sva godišnja doba i godine nekim bojama kojima ne znam ime.
Boja sreće kojom sam ga voljela je zelena. Ona sliči na onu kojom su obojani zidovi njegovog stana.
Boja purpura, ona sliči na moje usne koje je ljubio kao da se guši.
Boja zemlje, ona sliči na pločice u njegovoj kuhinji dok mi pravi večeru i smijemo se.
I gutam taj komad mesa sa lukom kao da je remek djelo nekog vrhunskog kuhara….i smijem se, smijem se..
Boje noći u kojima bi ležali na podu jer nismo imali krevet za dvoje a ja sam tako željela usnuti pored njega.
Boje smrti. Jer sam se plašila da ne umre u snu kad me nema.
Boje suza…kada je otisao.
Radna knjižica na stolu
Taj dan je došao i šutio.
Taj dan je dobio radnu knjižicu u poduzeću u kojem je radio 15 god. Šutili smo skupa.
Zemlja u kojoj živimo opuštosena je i opljačkana poslije rata.
Hodanje od vrata do vrata biroa za zaposlenje. Negdje si prekvalificiran, negdje nisi dovoljno kvalificiran.
Jedno jutro spakirao je kofere i rekao idem vani, u Švedsku, dosta je.
Ispratila sam ga tog lipanjskog dana do kolodvora.
Vozili smo se šutke…
Nemoj plakati, rekao je, brzo ćemo se vidjeti.
Autobus za Švedsku krenuo je s perona 304.
Pamtim mu broj. Uvijek kad bi odlazio s tog perona trčala bih do auta kao da bježim od tog od tog mjesta u kome sve umire..
Onda je daljina učinila svoje.
Daljine uvijek učine svoje jer nemaju oči da vide ni ruke da zagrle kada je teško.
Njegova pisma su postajala sve kraća, moje molitve za njega sve dulje.
Kažu da se zove Karmen, da se vole i da ne spavaju na podu.
Da žive u istom gradu i imaju sve što sam ja sanjala.
Kažu da je sretan pa sam i ja sretna zbog njega.
Nismo ostvarili svoju priču jer su nas pojeli kolodvori po kojima su se kotrljali naši koferi na kotače.
Pojela nas je zemlja i biroi za zapošljavanje. Pojele su nas porušene tvornice, opljačkano gospodarstvo.
Pojeli smo jedno drugo u svađama bez razloga jer smo znali da ce doći kraj. Jer su se umorili naši koferi.
Kažu da ima psa, kuću… u nekom sličnom gradu kao sto je bio onaj grad kojeg sam voljela. Košava i rijeka.
Odšetam ponekad do onog perona s kojega bi odlazio i promatram ljude.
Majke, kćeri, žene, roditelje.
I suze. Naši su se peroni pretvorili u stratišta ljubavi, naši su se peroni pretvorili u biroa za zapošljavanje.
Peroni pričaju svoje priče..
O izgubljenim ljubavima.
O zagrljajima, odlascima, dolascima.
Peroni nikada ne spavaju.
Bude ih jecaji onih sto se rastaju.
Samo jutra nemaju sunčane naočale.
Samo jutra imaju dioptriju realnosti.
Samo jutrom još ponekad plačem….
Zbog perona.
Zbog čamca na onoj rijeci.
Zbog St.Petersburga kojeg nikada neće dotaći moji koraci.
Zovem se Lara…i nikada neću vidjeti Rusiju..
I njega.
Ostale priče autora: https://www.facebook.com/Leona-895210810589834/