Sjedila je na kauču toga dana. Uz vrata koja su vodila na suncem okupanu terasu.
Moja baka. Imala je tada devedeset i pet godina.
Nepomično je gledala Vijesti iz Zagreba, s Trga Bana Jelačića.
Tuđman je uzviknuo: „Imamo Hrvatsku“!
Bila sam na razmeđu djetinjstva i odrastanja. Gurnula me je laktom, jer nije dobro čula, ali čula je ono bitno za nju:..Hrvatska…
„Šta je bilo bako?“, pitala sam.
Uhvatila me grčevito za ruku i prošaputala, kao da se boji da će je netko čuti: „Je li to došla Hrvatska?“ i dvije krupne suze su joj se skotrljale niz lice.
Obrisala ih je izboranom rukom u kojoj je već godinama držala krunicu i molila.
Sjećam se malog ktižića istretoviranog tamo iznad palca. Žene njenih godina u mom kraju su dračom radile sitne tetovaže križeva na rukama.
„Da bako, Hrvatska je proglasila neovisnost“, rekla sam, bila mi je smiješna tada.
„Šuti, tiše, hoćeš u zatvor?“ probola me je laktom. Još sam se jače nasmijala.
„Ma bako, ne moraš šaputati, niko neće u zatvor za to ići.“
„Znači došla je? Hrvatska je došla?“
Bilo mi je iznova smiješno.
I onda sam se naglo uozbiljila.
Uzela je štap i izišla na terasu. S terase je pogled padao na zvonike mistično sraslim s hercegovačkim nebom…
Stala je i gledala put ulice koja je vodila do kuće….
Čekala je sinove. S Bleiburga.
Mate i Ivan, 19 i 22 godine. Medicinari u Domobranima.
Odvedeni na put bez povratka kao i mnogi drugi za čije se grobove nikad nije saznalo.
Ja to u ono vrijeme nisam znala. Pred djecom se nisu pričale takve stvari.
Hercegovina nosi svoju stigmu i sramotu na leđima. Ja se ne sramim, kako je koja vojska nailazila tim krajem uzimala je mladost u svoje redove.
Nikakva rijetkost u to vrijeme nije bila da su dvojica braće bili u Domobranima jedan u Partizanima. Na nišanu.
Baka je još mjesec dana svako jutro ustavala i izlazila na terasu. Pogled bi joj lutao i osluškivala je korake.
„Doći će, rekli su da su ih vidjeli, da su živi, u Australiji, oni mrava nisu zgazili, vidjet ćete da će sutra doći, sad kad je „došla Hrvatska“…
Mate i Ivan nisu nikada došli a baku smo našli jedno popodne naslonjenu na mali zidić terase, zaspala je zauvjek bez glasa. Na podu je ležala rasuta krunica, od molitve i jada.
Nikad nisam bila na Bleiburgu.
Za moje ujake se pomolim u tišini doma. Bez parada i zastava.
Bez političkih govora.
Izjava hrvatske predsjednice u vezi zabrane održavanja mise na Bleiburgu uzburkala je javnost.
Za čim Kolinda žali? Za Matom i Ivanom? Malo sutra.
Jebe se Kolindu za sve Mate i Ivane ostale na Bleiburgu.
Ma jebe se Kolindu i za živi hrvatski narod koji radi za minimalac. Za tu Hrvatsku koja se s koferima zaputila u neke druge zemlje koje ne žive u prošlosti.
Za čim žali Kolinda?
Za još jednim huškačkim predizbornim skupom. Zažmirit ćemo malo nad kukastim križevima, crnim odorama, zažmirit ćemo malo nad nacionalističkim ispadima. Samo nek je glasova na izborima.
Kolinda i hrvatska vlast žale za još jednim dirljivim govorom koji će regrutirati hrvatsko biračko tijelo.
Jer niti jedna kampanja nije tako uspješna kao ona nad mrtvim kostima.
Živi će se već nekako snaći. Na baušteli.
Imamo Hrvatsku, bako…
U Munchenu ili Stuttgartu, koga briga….