…..2:39..
Noć se polako kretala prema jutru.
Zvuk mobitela je parao sobnu tišinu.
"Seko….", polusnena sam ga jedva razaznala.
"Seko…", grcao je.
Moj brat je bio s one strane linije. 850 km daleko.
Skočila sam iz kreveta odjednom razbuđena.
"Ivane, govori, govori, šta je"
Znala sam da ne zove u to gluho doba noći a da nije nešto strašno.
"Tata, je li tako, tati se nešto desilo?", vikala sam.
"Smiri se", tješio me.
"Uzmi limun i smiri se,da nastavimo pričati"
"Ma jebem mu limun, govori Ivane" sada sam već vrištala.
"Mama…", rekao je…mama je imala infarkt i kažu da neće preživjeti"
Bojala sam se tog trena. Tog prokletog trena kada će telefon zazvoniti i kada će mi neki glas reći da više nema nekoga koga volim.
A bili su već stari. Već sam stotine puta prošla tu scenu i samo molila nebo da ne bude noć kad mi kažu.
”Mamaaaa”…zajecala sam kao malo dijete, kao da je tu. Kao da nisam stotine kilometara udaljena od te bolnice na jugu u kojoj se gasi život moje majke. Mamaaa, zvala sam je kao onda kad sam razbila koljeno dok sam učila voziti bicikl, zvala sam je da mi poljubi bol, da prođe, da me utješi, da me zagrli, da kaže onako kako mi je govorila kao djetetu: Proći će bola, samo broji to 5….
"Ivane, ona neće umrijeti, neće, ne smije bar danas, moram joj puno toga reći, obećaj da neće, ja se pakiram odmah iz ovih stopa i stižem, oni joj moraju pomoći. Molim te reci joj da me čeka"
"Seko..smiri se, znaš da je loše, rekli su da neće jutro dočekati. Nemoj sad juriti da i tebe izgubimo…”
Spustila sam mobitel i panično trazila kofer, nabacivala sve što mi je padalo pod ruku u tom bunilu.
Zzzzz, odjednom zvonce iz susjedne sobe, vrati me u stvarnost.
Gospođa Halz, zove me u svoju sobu.
"Kog vraga lupaš i galamiš, a kad ja zvonim čekam da se probudiš i promjeniš mi pelenu i po deset minuta.
Zovem se Ivana i njegovateljica sam.
Dolje na jugu one zemlje iz koje dolazim nezaposlenost je već postala navika s kojom smo živjeli.
Mi žene iz raznih dijelova bivše Jugoslavije dolazile bi i bivale raspoređene po kućanstvima u kojima bismo njegovale starije osobe.
Nije mi bilo teško usred noći čistit i prati ostatke nužde i mijenjati pelene.
Nije mi bilo teško ni to što me gledaju ponekad kao služavku, broj.
Ništa mi nije bilo teško, osim misli da je i moja majka stara i treba pomoć.
A ja sam morala zbog novaca njegovati tuđe majke.
"Gospođo Heltz, izvinite, ja moram nazvati šefa agencije, moram hitno kući”, rekla sam.
"Ma šta je tebi, smjena ti je tek za 26 dana"
"Moja majka umire", viknula sam da sam se i ja prepala vlastitog glasa.
Oborila je pogled i mrmljala neko samosažaljenje, kako nema sreće sa njegovateljima. Nije me pitala kako sam.
Probudila sam šefa agencije, bio ja razuman čovjek i rekao da hitno šalje zamjenu a da se ja spremim.
"Bit ce sve u redu, smiti se."
A u meni bura emocija.
Sjedam u autobus, misli mi putuju u krajolike moga djetinjstva…
Vidim je..
U plavoj haljini. Pojas od mekog užeta oko tankog struka.
Moja mama..
U mojim mislima lijepa kao i onog prvog dana škole. Sramežljivo gleda ispod sebe.
Vidim je na vjenčanjima, sprovodima. Isto lijepa kao u slikama iz prvih dana.
Moja mama…
Vidim je u snovima što mi dolaze svaku večer u podsvijest. Mlada i lijepa. Čak i kada nije bila mlada.
Vidim je u polju. S osmjehom osunčanim na iscrtanim krajolicima lica. S obrisom tatinih sanja.
Moja mama. U plavoj haljini.
Vidim je, kada smo se opraštali. Tužno – veselu.
Pokušavam joj dotaći miris. Pokušavam je dozvati. Sama dolazi pred oči.
Zora se probija s istoka, sati su ko vječnost.
Samo da stignem. Ona ne smije umrijeti.
Ne danas. Nisam je dovoljno jako zagrlila.
Nisam je nazvala danima.
Nisam se oprostila s njom.
Nisam joj rekla oprosti.
Ostaje mi iza leđa granica, jedna, druga, kroz sate koji slijede.
Već je predvečerje, naziru se obrisi moga grada.
Čupam iz bukse torbe preko reda, niko me više ništa i ne pita jer moje suze prave potope na majici, kosa mi je mokra od njih i od bola koji isijava iz kože.
Trčim kao bez duše, moja kuća je blizu stanice.
Idem do brata pa ćemo skupa u bolnicu.
Samo da stignem, samo da ne zakasnim.
Mama molim te diši još malo.
Imam ti puno toga reci.
Evo, tu je moja ulica…
Antina kuća…..Marijeva kuća….Moja kuća….
I crni zastor na prozoru…
Padam na koljena i šapućem nebu: Zašto me nisi čekala….?
Bol je još uvijek tu. Kada ode neko tvoj, bol ostaje, samo mijenja boju, naučiš živjeti s njim.
Vraćam se na posao.
Krajolici jure pred mojim očima..
Mjenjaju se slike kao kalendari sjećanja.
Izranjaju mi pred oči neki ljudi koje sam voljela i izgubila.
Izranja i ona. Nasmješena.
Moja mama.
U plavoj haljini.
Ostale priče: https://www.facebook.com/Leona-895210810589834/