Samir Garibović.
Emir Đonlagić.
Suad Kljajić.
Imali su 19.
Imali su tog krvavog ljeta 19.
Danas će ekshumirani ostaci 86 žrtava pokolja na Korićanskim stjenama pronaći svoj mir.
Mir?
Oni su već odavno pronašli mir.
Nad nekom provalijom gdje je bilo postrojeno preko dvije stotine prognanika, civila, uzetih iz konvoja koji se probijao na putu za život.
Metak u leđa i let u provaliju.
Jedan po jedan. Bombe su padale u provaliju da zatru život onih koji su možda preživjeli.
Kako izgleda čekanje smrti?
Taj tren u kome znaš da odlaziš a ne možeš ništa više.
Koje su to misli što ti lelujaju venama dok letiš posljednji let, dok se ranjen presavijaš i čekaš bombu koja će pasti da samelje meso koje već krvari, dok čuješ urlike i pjesme, ratne himne krvnika.
Da li se opraštaju i grle svoje najmilije?
Da li se bore ili mire sa smrću?
Da li mrze?
Koliko trenutaka imas za miks osjećaja sve dok duša napusti tijelo?
Oni su već pronašli svoj mir, ispod Koricanskih stijena.
Mi ga tražimo.
Dok brojimo krvnike i žrtve, dok brojimo tko je kriv.
Tko je kriv za smrt Suada koji će biti ukopan zajedno sa svojim ocem Mehom?
Tko je kriv za Srebrenicu, Jasenovac, Vukovar, kninsku kolonu koja gubi svoj dom, svoj život, putujući u neizvjesnost?
Nove krivice, novo tlo za žrtve.
Tko je kriv?
Jedni, drugi ili treći?
Zločin nema boje, nema grbova. Grbovi su samo alibiji za zvijer u čovjeku, da guta i žvaće, gladna krvi.
I Bogovi su alibiji.
Tri zastave, tri tuge, tri zločina.
Tri žrtve.
Tri naroda.
Tri Boga.
..A Bog je negdje plakao tog krvavog ljeta 1992.
Samir.
Emir.
Suad.
Imali su 19.
