Sliku tog jutra, kada sam se radosna probudila i utrčala mami i tati u krevet. "Buudite se, zakasnit ću u školu", vrištala sam od sreće. Tamo me čeka nasmijana teta koja će biti moja učiteljica. Tamo me čekaju drugarice s kojima ću se konačno moći igrati. Jer, iz, nekog meni nejasnog razloga, ja nikada nisam imala prijateljice. Rasla sam u velikoj kući okruženoj trešnjama i borovima. Imala sam bazen, gomilu igračaka, ali ne i prijatelje. Svojim sam lutkama redovno davala uloge. Klara je bila moja najbolja frendica. Klaru mi je mama kupila kad sam imala pet godina. U magli mi je ta neka slika kako stišćem tu lutku i plačem, poslije odlaska iz lokalnog parka.
Znam da sam jednom rukom stezala maminu ruku, ona je i sama imala suze u očima, brada joj je drhtala i brzo je grabila putem prema kući, pomalo grubo me vukući. Drugom rukom sam stiskala tu lutku koju mi je kupila. Sjećam se da su neke curice u parku govorile da smrdim. Cigićka, smrdljiva cigančuro, makni se, rekla mi je jedna djevojčica. Ostale su se smijale i gledale me nekim čudnim, podrugljivim pogledom. Nisam znala sta znači ta riječ, samo sam shvatala da nije niti malo lijepa i da sam po nečem drugačija od njih. "Mama, zašto mi one kažu da smrdim, pa svako večer se kupam, perem zube, oblačim čistu robu?" "Ne možeš to još shvatiti, mala si", uzdahnula je i odvela me u našu kuću. Naša kuća je bila u elitnom dijelu grada. Imala sam sve, osim onog za čim sam najvise čeznula.
Prijateljica, nisam imala niti jednu prijateljicu. Danas je konačno taj dan, prvi dan škole i čekaju me prijateljice. I ne mogu shvatiti zabrinuto mamino lice dok mi veže kosu u kikice. "Gita, što god se danas desi, znaj da te mama jako voli, da si ti jedna posebna, pametna djevojčica i da će jednog dana sve biti u redu." U razred sam ušla veselih dječjih očiju. Moje oči izgubile su taj sjaj baš tog sunčanog septembarskog dana. Hodala sam kroz razred, željela sam sjesti u klupu s nekom djevojčicom. Prva klupa… zauzeto, iako je jedno mjesto prazno. Djevojčica se samo pomjerila i rekla: "Briši, zauzeto je." Druga klupa…mjesto prazno, ali ne za mene… Hodala sam uplašeno od klupe do klupe…i sjela u zadnju – sama. Ta klupa je, slijedećih osam godina, bila moj mali geto… moj mali svijet suza i straha.
Moj svijet na kome su svi liječili svoje frustracije. "Kako ovdje nešto smrdi" u prolazu je doviknuo jedan dječak. Svi su zatvorili nosnice i gledali u mene smijući se. Crvenilo mi je oblijevalo obraze koji su bridjeli od srama. Došla sam kući i otišla direktno u kupaonicu. Voda se slijevala niz moje tijelo. Ispraznila sam cijelu kupku stružući noktima kožu jer sam željela biti čista. Da me ne zovu više nikada smrdljivom Cigankom. Sram je postao moja svakodnevica. Onda je nastupila ravnodušnost. Pokušavala sam, a i danas još uvijek pokušavam oprostiti roditeljima koji me nisu pripremili na život koji me je čekao. Valjda su željeli da bar prve godine života budem dijete. U osmom razredu, na eskurziji, već sam znala da neću imati cimericu u sobi, već sam znala da me i ne guraju skloniti s puta drugima, već sam sama sjedala u neki ćošak na velikom odmoru. Regrutirali su me da više i nisu morali reći da se sklonim, kao tih prvih dana… Zovem se Gita i Romkinja sam. Kći sam intelektualaca. I sama sam završila likovnu akademiju. Kroz godine izgradila sam nekakav svoj život ispunjen bojama. Naučila sam bježati u slike. Imala sam čak i prijatelje, doduše većinom one koji su po nečemu iskakali od zadanog kalupa pripadnosti. Imala sam porodicu i život. I neku ogromnu rupu u sebi. I onda… Jučer je učiteljica podjelila tekst "Cigan i dinja" u razredu moje kćeri, u drugom razredu O.Š. Josif Pančić u Beogradu. Moja kćer, koja pohađa taj razred, bila je više spremna na vanjski svijet nego što sam ja bila. I nju zovu Ciganka, ali ona se bolje nosi s tim nego ja. Ima čak i prijateljicu. I adaptirala se dobro.
No, učiteljica se potrudila i dala ovaj "poučni" tekst djeci drugog razreda osnovne škole. Smijeh i pogledi prema mojoj kćeri bolili su me do koštane srži. Nazvala sam moju najbolju prijateljicu da joj se izjadam. Sjele smo u obližnji kafić dok su se naša djeca igrala u parku. Voljela sam moju Mariju, no tog dana sam shvatila da čak i najboji prijatelji uopće ne razmišljaju o mom odrastanju. U državi gdje je nacionalizam, ksenofobija i segregacija svakodnevna pojava. "Pa u čemu je problem?", pitala me začuđeno. "Pa priča propagira kako su Cigani snalažljiv narod, da je u toj priči glavni lik Hercegovac, Ero, niko se ne bi bunio." Krv mi je šibnula iz petnih žila pravo u obraze.. "Ne kaže se jebeni Cigan, nego Rom!!", viknula sam. Ustuknula je od navale mješavine bola i bijesa koja je poput uragana izletjela iz mojih vena kroz usta. Iz mene je vrištala stigmatizirana djevojčica od prije tridest godina.
Željela je van. Van iz mene. Van iz one zadnje klupe, van iz ovog jebenog svijeta stvorenog i stavljenog u kalupe. "Ne kaže se Cigan", vikala sam. I koja je pouka jebene priče, da varamo i krademo? Da, da je glavni lik priče neki Ero, možda bi nekom bilo smiješno, osim možda Eri. No, Ero nije sjedio sam u zadnjoj klupi. Eri nisu bacali smrdljivu torbu kroz prozor. Ero je imao cimera na ekskurziji. Eru nisu udarali kamenjem i blatom. Ero nije pravio prijatelje od jebenih lutaka, jer je imao prave, a ne plastične kao ja." Iz mene je izašla sva bol koju sam godinama nosila u sebi. "Hoćete li napokon prestati?", vikala sam dok su mi suze kvasile lice. Moja prijateljica je isto plakala, ona jednostavno nikad o tome nije razmišljala, moji prijatelji nikada me nisu pitali kakvo sam djetinjstvo imala. Istrčala sam van iz kafića, Marija je trčala za mnom. Uhvatila me za ruku i jako zagrlila. To su vam oni zagrljaji koji vam kažu: "Hej, tu sam, nisi sama…" Držala me je dugo u zagrljaju i govorila: "Oprosti mi, nisam znala.." Martovska kiša spirala je bujice suza sa naših lica. "Oprosti ti meni, samo me još jače zagrli i reci da ne smrdim, samo me zagrli i šuti…", šaputala sam. A ona mala curica od prije trideset godina drhtala je i plakala u meni……