<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Leona: BILA JE MOJA OLUJA

Još uvijek mi u snovima odjekuju praskovi granata. Dok tenkovi marširaju tražim je.  Trazim je na traktorima izbjeglica u koloni za Srbiju.  Bacam pušku i vičem sve jače: Marijaaa....

05. august 2019, 12:00

Ne prođe dan da je ne vidim u izmaglici gdje se lome sjećanja.
Ne prođe noć da mi se njeni poljupci,u polusnu, ne prikradu kao sjene kutovima usana, ne prođe tren pred san u kojem ne osjetim njene ruke sklopljene u molitvu za mene. 
Ljubila je kao da se davi, uvijek kao da je posljednji put. 
Otisak prstiju na mojoj ruci kada smo se poslijednji put voljeli.

"Ustaj, kreće Oluja", budi me još uvijek u snovima glas zapovjednika.
"Idemo do pobjede".
Oblačim uniformu. Zora je. Krecemo. 
Buka minobacača i topova zaglušuje, munje paraju zoru koja se probija kroz Krajinu.
Pjesme i zastave...
I sad mi u snovima odjekuju praskovi granata.
Dok tenkovi marširaju tražim je. 
Trazim je na traktorima izbjeglica u koloni za Srbiju. 
Bacam pušku i vičem sve jače: Marijaaa....

Zvala se Marija, živjela je na domak Knina. 
Zvala se Marija i išla je u Pravoslavnu crkvu nedjeljom.
Zvala se Marija i kažu da je bila Srpkinja. 
"Marija....", budim se znojan vičući a prošlo je već preko dvadeset godina.
Marija se voljela smijati. 
Voljela je moj sarkazam. Ponekad bi imala tužne oči kada bi gledala vlakove i daljine koje su nas spajale i razdvajale.

"Ma kakav rat", govorila je često..
I onda su pukle Plitvice, barikade...
izgubili smo se negdje u metežu pripadnosti.
Obukao sam ponosno tu uniformu. 
Volio sam svoju domovinu. Volio sam i Mariju.
Mlados, ponos i zastave. Ideali.

Ustajem iz kreveta, kraj uzglavlja puna pepeljara opušaka. 
Idem na kolodvor ispratiti sina. U Irsku.
Gorak okus kave i jutra. Kratak pozdrav i zagrljaj, muški bez suza.
Vracam se kući. Na zidu ordenje i Spomenice rata. 
Na televiziji parade ponosa. Prebirem novčanik za kutiju cigareta.
Noć se spušta nad Zagrebom, vatromet obasjava zemlju koju volim s nekakvim bolom.

Marija...
Gdje li je nestala Marija..
Možda i ona ispraća sina koji odlazi sa nekog perona.
Možda gleda Dunav kao i ja Savu i sanja kišu nad rijekom kraj koje sam je prvi put volio.

Gdje li je sada Marija...

Bila je moj Bljesak.
Moja Oluja.
Moja pobjeda.
i moj najveći poraz.

Čudno da se zvala baš Marija....

 

Photo by Danijela Bolanca

Kratke priče korisnika Leona možete od sada uz Portal Buka naci i na: https://www.facebook.com/Leona-895210810589834/