Samo da ne zaspim, samo da ne zaspim...
Kao mantru ponavljao sam tu rečenicu i trzao se od strašnih slika koje su mi izranjale pred pospane oči, kao scene iz horor filmova.
Ako se moji kapci spuste, na sekund, ako izgubim kontrolu nad ovim autobusom u kojem su 42 putnika....
Iz podsvjesti mi pred oči dolaze lica djece iz autobusa.
Troje ih je i mirno spavaju na svojim sjedalima. Zamišljam udar autobusa, prevrtanje, strah u tim malim očima. Tresem glavu i stajem. Samo da se polijem vodom.
Hladan mlaz vode me drži budnim još nekih pet kilometara.
Zovem se Milan, rodom sam iz Beograda. Nakon raspada autoprijevozničke firme za koju sam radio prijatelji mi rekoše da u Hrvatskoj traže vozače i plaćaju duplo više.
Isti dan sam nazvao tvrtku, dogovorio sastanak. Već poslije nekoliko dana vozio sam redovnu liniju Zagreb - Bratislava. Niko nije bio ponosniji od mene kao kad sam došao na šalter pošte i na ime moga oca uplatio dio prve plaće.
Onda su ture postajale sve cešće i česće, zvali bi u sred noći da vozim. Niko nije pitao za vrijeme potrebno za spavanje i odmor. Uzimao bi karticu od kolege na odmoru i stavljao je u tahograf, da zavaram policijske kontrole, da sve bude čisto. Da izgleda da sam spavao.
A moji su kapci toliko otežali od sna da mi se od svjetala na putu priviđaju biciklisti. Pa kocim. Kočnice ove olupine koju su prefarbali u živahne boje ionako ne rade dobro, pa niko u autobusu i ne osjeti.
Stajemo kraj restorana, uzimam kavu i bacim pogled na rijeku.
Podsjeti me na onu rijeku moga grada. Tamo na keju ostale su njene oči onog februara dok me tužno gledala.
Obećao sam je voziti jednom čamcem. Voljela je rijeke.
I mene...
Sve ono što volim ostalo je pokraj te rijeke.
"Hocemo li više", prene me iz razmišljanja nervozna putnica. "Kako vozite zakasnit ću na posao a i sjedala su vam kao da su za sardine napravljena.
I ugasite više tu klimu, noge su mi se smrzle."
Izvinjavam se za stvari za koje nisam kriv. Navikao sam se izvinjavati svima.
I gazdi jer ne mogu voziti pospan.
I putnicima jer su autobusi kakvi jesu.
Što ne radi klima, što radi, što wc nije u upotrebi, što su sjedala uska, sto je gužva na granici.
Moj život je postao jedno veliko izvinjenje.
Za onaj tren sreće kad stojim u pošti i šaljem novac svojima.
Jer niko neće u Hrvatskoj da radi za tu siću od place, otisli su vozači za Njemačku.
Ja ne mogu u Njemačku. Moj doseg je Hrvatska i radna dozvola koju su mi dali. I ona soba za odmor u predgrađu Zagreba. U kući gdje nas spava petnaest.
Meho iz Tuzle. Samir iz Sarajeva. Dejan iz Banjaluke.
Damir i Zoran iz Kragujevca..
Sjedam za volan, melje me ovaj posao kao mašina za mljevenje živog mesa..
A njene oči sanjaju čamac na Dunavu..
Samo da ne zaspim..samo da ne zaspim
