Jedna od poznatijih narodnih poslovica (gnoma), kojom se i u Gorskom vijencu, između ostaloga, potencira zaustavljenost u stratifikacijsko društvenom ustroju („Ko na brdo, ak i malo, stoji/ više vidi no onaj pod brdom“), zaposijeda i suvremeni bh. simbolički poredak, jer se njeno značenje mobilizirano u epistemološkom diskursu, prosto (baš kao i u Vijencu) transformira (ili maskira) u važan instrument političkih strategija koje poput svevidećeg oka, iznad privida smisla i kontrole, održavaju iluziju svoje nezamjenjivosti i postojanja. Pitam se, sad, kako je moguće, oglašavajući se odozgo, iz zamkova mitoloških naravoučenija, prepoznati oboljelu jelu, ili bukvu?
Poslije višegodišnjeg potucanja po Federalnim osnovnim školama, od Tuzle do Maglaja, moj muž, nastavnik muzike, napokon je dobio pola nastavne norme sa statusom „neodređeno“ u RS-u. Nije bilo napeto, nije bilo namješteno; jednostavno se javio na konkurs, izašao na intervju, i nakon žalbenog roka potpisao ugovor za stalni posao. Zapravo i nije baš odmah bio siguran da želi (i treba) prihvatiti taj posao. Naime, škola koja mu je pružila mogućnost kreditnog opterećenja, prije svega je udaljena četrdesetak kilometara od našeg doma, mjesto u kome je škola, a u koje nikad prije nogom kročio nije, mjesto je većinskog srpskog stanovništva, a osim toga u školi do njega nije bio uposlen ni jedan bošnjački nastavnik; bojao se kolega, bojao se đaka, bojao se ćirilice, bojao se drukčijeg nastavnog plana, bojao se duhovne muzike, školske kantine, etc.
Drugog dana prve radne sedmice pored njega je u ime Svetog Save doputovao šareni paketić za našeg sina.
Druge sedmice s nastavnicama razredne nastave dogovorio se da one vode horsku sekciju, a on da bude zadužen za orkestar, i stvari tehničke prirode.
Posljednjeg radnog dana druge radne sedmice rekao mi je da Muzička kultura, predmet, čini mu se, mnogo valoriziran u ovoj školi („U rangu s matematikom“ – da budem precizna), više nego u mnogim Federalnim provincijskim školama u kojima je radio, a gdje se muzičko obrazovanje svodilo na indigencije pjevanja, čisti pozitivizam u pristupu kompozitorima, sasvim rijetko poznavanje notnog sistema, i sl., odnosno nerijetko se znalo dogoditi da su nastavnici muzike, na nastavničkim sjednicama, kritikovani zbog loših ocjena koje đaci imaju iz muzičkog (obrazovanja).
Treće sedmice stekao je posebnog radnog kolegu, onog koji je svima, koji ma gdje da rade, neophodan. Bio je to, ko drugi, do nastavnik pravoslavne vjeronauke. „O čemu pričate, vas dvojica?“ – upitala sam ga. Odgovorio mi je da je moje pitanje smiješno, i da govore o uobičajenim stvarima o kojima muškarci inače pričaju.
U Andrićevu Pismu iz 1920., narativi koji učestvju u izgradnji priče, bazirani su oko Maksove banalne konstatacije da je Bosna zemlja mržnje, oniričke mržnje, koju je jako teško, pa i razumnijim filozofima i teoretičarima dokučiti, ali ja bih rekla, da je Bosna, u ovom momentu, (možda ipak suviše idealiziram!) prije svega drugog, zemlja stereotipa i vođa, koji u ime privatnih interesa, raspiruju prirodni strah od razlike, i drugosti. „Moramo početi da se infiltriramo pozitivom, pa bila ta infiltracija tek jedva nadražujuća“ – kaže moj dobri drug pjesnik.
Muzička podloga: Kanda, Kodža i Nebojša „Divni dani“