Kao neko, ko se ,,nomenklaturno“ zapisano, bavi poslovima promocije turističkih i kulturno-istorijskih vrijednosti RS-BiH, put me navede u Sarajevo. Ono,kako ga neki zovu- federalno Sarajavo.A, neki drugi su ga Teheranskim Sarajevom zvali, dok se u njega nisu ,,utaborili“. Elem,moje putujuće, razgledajuće oči, privlače minareti brojnih džamija, znatno ,,umnoženijih” nego što je to bilo 80-tih, kada sam – šest mjeseci- ,,bazao“ po socijalističkom Sarajevu, sa smještajem na Vracama, u paviljonu D. I, kao vremešnom banjalučaninu –sa zemljotresnim sindromom- razmišljanje- šta bi se (ne daj Bože!) događalo,kada bi ovim gradom ,,protutnjao” katastrofalni zemljotres, poput onog banjalučkog?! Pa, se minareti polomili i strovalili na glave prolaznika i/ili poklopili crno-zatamnjene džipove, u džamijskom neposrednom okruženju?! Dok,tako -uz sjedište ,,priheftan”- prelistavam sjećanja iz vremena mog sarajevskog ,,ideološkog mastera“, glavni urednik samozadužen za semafore,prestrojavanja i slične saobraćajne zavrzlame, vozač Đuro-Đuka, korpulentni drvarčanin (sa privremeno-stalnom adresom u epicentru Banjaluke), ljutito-bronda. Jer, uprkos samozatajenim diplomatskim manirima, nije uspio ubijediti jednog ,,pumpadžiju” da i njegova ,,oktavijica“ ima zakonito pravo na poslaničko gorivo. Možda bi on u tome i uspio, da ja nisam intervenisao sa 50. ,,maruna” i tako spriječio –diplomatski skandal. A, naše odredište – u skladu sa strateškim planovima – je neki restoran. Nisam siguran u kakvoj su formi ,,gatački odrezak i tufahije sa orasima u vinskom šatou”, u kojim me svako-malo, u restoranu KPZ Kula, častio tadašnji cimer sa Vraca, Spasoja-Spale, pa sam Đuki prepustio izbor pogodnog mjesta za sveobuhvatno popunjavanje naših probavnih kapaciteta. Sa neke ,,oktavijine” radio-stanice, uši mi ,,buši” nekakva rasprava o ,,(ne)legalnim i (ne)legitimnim izborom predstavnika konstitutivnih naroda…“, baš onako inspirativna za produhovljene demokratske zajebancije. Obzirom da se nalazim u Sarajevu, pa još –kroz sjećanja- zapakovan u 80-te godine minulog vijeka i vrijeme ,,komunističkog jednoumlja“, sjetih se Hamdije,Branka i Mirka. Koji su delegirani po tzv. nacionalnom ključu, dok su ovi sadašnji ,,nacionalno osvješćeni“(u skladu sa Dejtonskim ,,tronožcem”)- kako za sebe govore- legalno i legitimno izabrani predstavnici nacionalnih korpusa(!). Jeste da su ti komunistički BH-lideri imali običaj zaključavati kojekakva neradna diplomirana laprdala, po vaspitnim ustanovama (u prestižnim ,,turističkim destinacijama“) lociranim u Foči i Zenici, ali su bili prepoznatljiviji po otključavanju fabrika i preduzeća,širom BiH, za tada postojeću radničku klasu. Koja je tokom ,,transparentne transformacije vlasništva”, zajedno sa fabrikama i industrijskom proizvodnjom, uglavnom- upokojena. Elem, pod signalizacijom žuto-crvenog alarma iz stomaka i dojmova ove radijske praznoslovne rasprave,zapitah se:- hoću li u tom – od Đuke mi, obećanom zajedničko-institucijskom restoranu, imati priliku za ,,bliski susret“ sa legalnim i legitimnim tufahijama sa rasima?! Onako da ,,desertujem”. Sasvim pristojno ,,zaštekovan” iza Đukinih širokih pleća i krakatog koraka,stigosmo u izduženi restoran, gdje – i pored propinjućih pogleda- ne vidjeh nikoga od ,,naših“. Evo nam i konobara, sredovječnog debeljka, sa ukoričenim jelovnicima i profesionalnim osmjehom na licu.-Dobar dan,izvolite!- Dajte mi jednu kratku, što više zapjenjenu kafu, a ti Đuka!? – Ajd ti nama donesi nešto sa roštilja, onako mješano ,,zavapi“ Đuka, inače notorni kafomrzac. Elem, baš onako, u skladu sa – još u ranom djetinjstvu- uzrečicom moje pokojne matere Mare -,,đavo stalno iz tebe viri“- upitah ,,debeljka“:- Imate li tufahije sa orasima? Ali da budu legalne i legitimne. Znate, na mojoj izbornoj listi ravnopravno zastupljenih poslastica – na pročelju – su tufahije…! –Mislim da imamo, ali provjeriću,odgovori debeljko, uz širok osmjeh.Dok se,tako, ,,rvemo” sa pozamašnim porcijama mješanog(kojem Đuka daruje-čistu peticu), pažnju mi privuče privirivanje- iz dna dugačkog šanka i ulaza u kuhinju- jedne ,,uniformisane“ kuvarice i našeg domaćina. A, onda i njegov signal-visoko podignut tanjir, na kojem se ,,zazrcali“ tufahija. Uz uobičajene,nesebične napore pri ,,savlađivanju mrskog nam neprijatelja”, mješano meso (sa gemišt-zalijevanjima) se zatomi tamo gdje mu je i mjesto. A, odmah zatim i serviranje mojih svakoizbornih pobjednika. Uz ,,debeljkovu” opasku:- Izvolite vaše tufahije. Iz kuhinje su vam poručili, kako garantuju da su ove tufahije sa orasima i legalne i legitimne. I, pored mojih svakovrsnih iskustava (pa i – od prijeratnog-pravničkog) uvjeravam čitaoca, da u ovim zajedničko-institucijskim produktima, ne uspjedoh pronaći – ama baš ništa- nelegalnog i nelegitimnog. Ali vam, isto tako, mogu garantovati da će -,,zauzeti isti restoranski stav“- svi legalno i legitimno izabrani predstavnici ovdašnjih konstitutivnih naroda.Naravno-prećutno. I, to, baš oni,koji za svoj ,,grčeviti boj, odbrane nacionalnih interesa ”, bivaju naknađeni sa tričavih šest ili više hiljada maraka!