Uvijek sam bio običan. Mnogo običniji onima koje znam u kost. Manje običniji onima koje ću vidjeti na pola sata, sat, dan ili noć i nikad više. Uvijek sam bio običan i uživao sam u tome da budem kao i svi koje poznajem. Dugo se nisam dao ni predao. Ostajao sam dosljedan i kao glumac neki samo mnogo glumio. Mnogo sam ćutao, još više slušao. Mnogo sam naučio, još mnogo više gluposti saslušao. Trazio sam način da razumijem sve sto mi se kaže, nikad da bih savjete dijelio, samo bih ćutao. Ćutao i jos više mislio. Postajalo je sve intezivnije, ljudima sam postajao još više običan tim ćutanjem i tupim gledanjem u njih, koje sam takođe znao kao neki glumac, odglumiti. Vrijeme je prolazilo i sve vise sam čistio ljude iz glave jer nisu imali mjesta. Bili su obični, dosadni sami sebi, uplašeni i kako takva sorta voli reći za sebe bili su jedinstveni, rođeni pod lošom zvijezdom, bili su drugačiji od ostalih i ostala sranja. Grad je pun takvih idiota koji se neprestano samosažaljevaju pod okriljem da ih , opet kako oni kažu, život nije mazio. Pun grad idiotluka, pun grad nekih polunečega koji nemaju potencijal ni za šta. Pune kafane punih usta, naježim se i sad kad se sjetim kakva trivijalnost izlazi iz njih. Nisam nikad ostao ogorčen. Bar ne trajno. Tražio sam dalje i pitao se gdje se kriju neki bolji ljudi, neki što mogu društvo zamjeniti samoćom i biti srećni, pa bar par dana. Pitao se gdje se kriju neki bolji ljudi, neki što rakiju mogu zamjeniti bilo kakvim rečenicama na papiru, Pitao sam se i tražio a i dalje tražim. Ne mogu reći da nisam nikad naišao na takve. Jesam, ne baš tako često, ali jesam. Završavalo je loše skoro svaki put. Ja sam manje više u toj tišini postao dosta nijem, riječi su mi bile teške i spore, mozak brz i agresivan. Nije podržavalo jedno drugo. Nisam uspio trajno da se zbližim sa svojom sortom. Ostajao sam nejasan, oni meni nisu. Shvatio sam da i ti moje sorte fukcionišu kao i svi ostali, samo sporije, dosta sporije. Ja sam ih puštao da pričaju i slušao. Pričaju i polako se otvaraju. U jednom momentu su mi bili odlični, na poslijetku isti kao svi. Samo ih je vremenska razlika uslovno činila različitim. Nikad nisam manipulisao. Nikad nisam nista što znam, a znam tajni kao pop, zloupotrjebio. Ništa mi nije strano ni nepoznato, ništa nisam nikad osudio. Vrlo je nezahvalno reći, ali sve sam shvatao. Baš sve. I sve sam podržavao. Al baš sve. I očigledne greške sam podržavao, nekad možda i najviše. Svaki put se isplatilo. I meni, da vidim kako stvari teku, tj. da li teku kako mislim da teku a i tamo nekom jer mnogo se iz grešaka uči, posebno svojih, mada bih rekao da se iz svojih samo i uči a nikad iz tuđih. Izreke su me svakako uvijek zasmijavale jer mnoge imaju beskrajnu šegu, šalu, komiku u značenju. Ostajao sam sve više sam. I dan danas ostajem. Paradoksalno je što je broj ljudi oko mene nikad veći. I svi me vole, traže, svasta nešto. Ispada malo ludo, u fazonu vidi ovog nije normalan umislio da je zvijezda ali kako god da izgleda ja moram da budem objektivan i da kažem da je tako. Il čak i gore. Otkad sam postao običan sve se promijenilo. Počeo sam da prestajem da volim ljude. Prestajao sam jer je plitko, jer ne zaslužuju. Počeo sam da volim sebe.Volio sam sebe čak i kad sam se mrzio. Volio sam samoću, brojeve, iksove, klasiku i sve što je nevezano za dosadnu rasu ljudsku. Čitao sam da sam možda anksiozan ali ja sam bio srećan. A i da se zove anksioznost, ja je volim. Volim milijardu misli koje lebde oko glave. Milijardu sreća i tuga koje se smire tek dubokim snom. Nikad nisam pio anksiolitik. Dok nije dosla ona. Ona je sve misli otjerala ili se jos ponekad nadam da ih je mozda ugurala u glavu samo i da će možda jednom izaći opet vani. Al mislim da se samo tješim, mislim da ih je rastjerala van glave. Ona mi je došla kao lijek. Ne znam zašto. Ne znam kako. Samo znam da joj to neću nikad oprostiti.