Lova bjelosvjetskih institucija i organizacija čuči kao bremenit oblak nad ovim našim polurazvijenim do nerazvijenim krajevima, kao ogromno vime koje čeka da ga pomuzemo.
Svake godine, brojne institucije i organizacije odvajaju sredstva za finansiranje našeg razvoja kako bi, između ostalog, opravdale svoje postojanje.
Novac je dostupan praktično svima – državnim institucijama, udruženjima građana, firmama, fizičkim licima, pa onda socijalnim kategorijama tipa – osobama sa invaliditetom, samohranim majkama, mladima do 30 ili 35 godina, ženama na selu, i tako dalje.
Novac je načelno dostupan, ali u praksi ljudi prvo ne znaju da je dostupan, a potom ne znaju kako da dođu do njega. Ako kojim slučajem dođu do nekog sajta na kojem je to objašnjeno (a mnoga donacija je potrošena da se takvi sajtovi naprave), izgube se u propozicijama utoliko prije što ih ne napušta osjećaj da o njima niko ne brine, da je sve to prevara, i da u današnji vakat niko nikom ne daje pare na lijepe oči.
Da postoji neka nesavladiva caka.
Kako to često biva, najteže se boriti protiv samog sebe, pa bi se možda moglo reći da je caka u nama samima.
Ako ste u stanju prepoznati problem, pa prepoznati rješenje, odnosno, imate ideju kako se problem može riješiti na nivou firme/organizacije, mjesne zajednice i slično, stavite to na papir. U poslovnom svijetu, vizije se pretaču u poslovni plan i marketinški plan. To što stavite na papir treba biti dovoljno jasno i precizno da praktično svako ko postupa po planu može ostvariti željeni rezultat.
Na primjer, prepoznajete potencijal u uzgoju magaraca i proizvodnji magarećeg mlijeka i sira. Informišete se o magarcima – kakva je to životinja, šta joj godi, a šta ne, čime se hrani, kako se razmnožava, koliko mlijeka može dati, koji joj je životni vijek, kakva su iskustva uzgajivača, koje su pasmine najpodesnije za naše krajeve, postoje li uzgajivači autohtonih pasmina, koliko košta par – ili sve to prepustite osobi koja je školovana na tom polju. Sudeći po brojnim navodima, biroi su puni mladog vrijednog svijeta sa diplomama veterinarskog, poljoprivrednog i njima sličnih fakulteta. Ne poznajete nijednog lično, iskoristite društvene mreže.
Gdje bi se ta farma nalazila? Sudeći po brojnim navodima, više je sela nego grada, pašnjaka ne fali, selo umire, gazdinstva se gase, štale zjape prazne, mladi iz sela idu u grad iz grada u inostranstvo ili helać – u svakom slučaju, ne bi trebalo da je tolika pomama za štalama i pašnjacima da se pronalaženje lokacije pokaže kao nesavladiv problem.
Koliko košta držanje magaraca? Treba li im, kao konjima, luksuzni smještaj ili će, kao ovca, rado prezimiti u šupljem toru? Da li je cijena držanja 20 magaraca duplo veća od cijene držanja 10 ili manja? Kad i koliko mlijeka se može dobiti, koliko sira, kako utržiti proizvode, i koja je dinamika i stopa ostvarivanja povrata uloženih sredstava, i na kraju, koliko to sve zajedno košta?
Negdje u tom procesu, ukucate „farma magaraca“ u gugl. Rezultati pokažu Zadar, Zavidoviće, Zasavicu… Neki dan čujem na radiju da se magareći sir iz Zasavice služi kao delicija u nekom američkom restoranu, možda taman u Njujorku. Kakva su iskustva uzgajivača može se vidjeti na internetu, niko se ne žali da se zeznuo, da je na rubu egzistencije, da nema posla, pa eto.
Sa tako lijepom idejom, planom realizacije, relevantnim informacijama, procjenom potreba i projekcijom rezultata, lične koristi i koristi za lokalnu zajednicu, pa i društvo u cjelini u smislu neke moralne podstreke, možete krenuti u lov na lovu. Hoćete od USAID-a, ili rođaka iz Švedske koji bi pogur'o al’ neće budalaštinu, čitave lepeze fondova za razvoj sela, privrede, poduzetništva, bla bla, ili ćete se obratiti recimo ambasadi Norveške koja svake godine podijeli para za svakojake ideje i projekte. Za džez fest je dala 500.000 kruna, recimo, imate na stranici ambasade navedeno i šta pomaže i kome je pomogla, poimence, i sa koliko para.
Ne zanimaju vas magarci? Niste od prirode, više ste od ljudskih prava, prava žena, samohranih majki, invalida, bivših radnika privatizovanih firmi? Šta mislite da bi njima pomoglo? Ne ko, već šta.
Prekvalifikacija? Za koje radno mjesto?
Kažu, treba zaposliti invalide. Šta to znači? To je isto kao reći – treba zaposliti brinete. To što je neko invalid je samo jedna informacija koja ne govori apsolutno ništa o vještinama i sposobnostima (ili nedostatku istih) konkretnih pojedinaca koje treba zaposliti. Invalid nije profesija. Nije ni samohrana majka. Nije ni penzioner, ni mladi čovjek sa diplomom. Ima nepismenih penzionera, ima doktora nauka u penziji, baš kao i među diplomcima, invalidima i samohranim majkama, i ostalim socijalno ugroženim kategorijama koje se redovno koriste kao figurica u popularnoj društvenoj igri „Čovječe, naprđuj se!“ Konkretno, najkonkretnije, jedino istinsko zalaganje je konkretno bavljenje konkretnim problemom konkretnih ljudi na konkretnom mjestu sa konkretnim idejama o konkretnim rješenjima.
Da ne dužim, završiću postom sa fejsbuk grupe „Svi u selo“
Zdravko Dren
O organskoj proizvodnji hrane
Već neko vreme želim da se bavim distribucijom organski proizvedene hrane u mom kraju. Kontaktirao sam nekoliko sertifikovanih proizvodjača ali svi oni imaju veću potražnju od prodaje. Na stranu polemika o tome da se ne može zaraditi ako se ne koristi hemija u proizvodnji hrane. Mene zanima da li ovde ima nekoga ko proizvodi organsku hranu i potreban mu je distributer. Da radimo ljudi, da zaradimo na obostranu korist. Živi bili.“
Šest lajkova, jedan besmislen komentar.
***
Ispod toga post sa fotografijom seoske kuće izlijepljene smrtovnicama i tekst: Selo Balinac kod Knjaževca izumire, od 286 kuca ostala su jedva 9 stanovnika.
35 lajkova, 35 komentara.
Za konkurs