Naizgled jedna obična vijest – Jakob Finci prihvatio kandidaturu za izbor gradonačelnika grada Sarajeva. Vrlo interesantno, pomislim ja i kliknem Like na nekoliko portala koji su tu vijest objavili na famoznom Facebook-u. Pažnju mi privuče jedan komentar koji se ukaza odmah ispod vijesti ojavljene na FB. Tu neki naš BiH- građanin vrlo ružno, pozivajući se na nacionalnu pripadnost Jakoba Fincija komentariše ovu vijest. Ja naivno pomislim da je to komentar jednog od naših su/građana i da je ovaj dotični su/građanin definitivno u manjini.Odlučim da ne dopustim da ovaj komentar prođe nezapaženo i da se ta nezapaženost protumači kao odobravanje takve vrste komentara.Napišem jednu-dvije rečenice, ukažem na neprimjerenost komentara i mislim da sam uradila dobar pedagoški angažman.
Pogledam malo bolje cijelu vijest i vidim da je značajan broj komentara već objavljen. Opet naivno povjerujem da su to komentari slični mojima. Dok sam čekala da se prikažu ostali komentari (radi se o nekoliko sekundi) na momente mi bi žao što sam napisala komentar onom su/građaninu sa početka teksta. Pomislim čak da se možda radi o nekom djetetu i sad ga svi „napadaju“ a eto i ja sam jedna od tih.
Naravno da je bilo tako. Ali u snu.
U stvarnosti prikazaše se komentari sve gori od gorih. Ja sam ostala zatečena i još uvijek ne mogu da shvatim da je to zaista moguće i da se takvi komentari mogu pročitati u mom Sarajevu.
Odakle ova netrpeljivost, odakle ovi ružni komentari. I gdje su reakcije protesta kojima se izražava netolerisanje ovakvih komentara.
Naravno da se vrlo jasno i glasno borim za slobodu izražavanja. Ali sam i te kako protiv nacionalističkih izjava. Jesmo li zaista osjetlijivi samo kad su „naši“ u pitanju i da tad očekujemo da nas čitav svijet razumije, Kad su „njihovi“ u pitanju tad uzimamo slobodu i blatimo, pljujemo i gazimo sve sto je „anam njihovo“.
Ja ovdje ne želim da diskutujem o sposobnostima (ili nesposobnostima) Jakoba Fincija da bude reprezentativan gradonačelnik grada Sarajeva.Ja želim da ukažem na nacionalističku retoriku, želim da svi zajedno dignemo glas i ne dopustimo da takva retorika zauzme svoje mjesto u našoj komunikaciji. Želim da više nas reaguje da zaustavimo svaku vrstu nacionalističke komunikacije. Na kraju želim da podsjetim na riječi Martina Luthera Kinga – Nije opasna zloba zlih ljudi nego šutnja dobrih.
Dženana Šahović, predsjednica udruženja Mentor Sarajevo, 16.novembar 2012