Svijet u kojem živimo, baš kao i životi koje živimo ponekad zna biti nemilosrdan, neki bi čak rekli i malo češće od ponekad. No, kao da to samo po sebi nije dovoljno čovjek sam sebi sjeda na muku i njeguje kult takmičenja. Mislim da je većini ljudi koji ovo čitaju već pri pogledu na sam naslov spontano u misli uplivala neka sportska asocijacija.
Ali dragi moji, ne, ovdje nije riječ o takmičenju koje se manifestira striktno kroz sportske discipline, riječ je o kultu takmičenja koji se uvukao u sve sfere naših života. pa se tako danas tamičimo na razne načine i na raznim mjesta , na fakultetima, po školama,djeca u vrtiću se međusobno takmiče, a nije rijetkost ni da imamo međusobne konkurente čak i unutar uže familije.
E sada se postavlja pitanje “čemu sve to vodi”?
Po nekoj mojoj sopstvenoj procjeni nigdje, odnosno u bijedu i ništavilo postojanja ljudskog bića kao bića kolektiva i ka stvaranju društva pojedinaca koji će živjeti i funkcionisati kao mašine, kroz ovaj kult usvajajući pogrešne “vrline”, a prave mane.
Kult takmičenja se danas promoviše kao nešto dobro i veličanstveno, glorificira se, ali u većini slučajeva vodi ka razdorima i razdvajanjima raznih vrsta, pa je tako brat ljubomoran na brata zato jer je ovaj bolji košarkaš od njega, drug na druga jer ovaj bolje uči i dalje će dogurati itd. Kroz kult takmičenja se također prezentira i uspjeh pojedinaca koji na svom putu ka tom uspjehu i nisu birali neka sredstva, ali snašli su se i uspjeli.
Historia magistra vitae est, ako je istorija zaista učiteljica života, zar nas onda ona ne bi trebala podsjetiti na ljude koji nisu birali sredstva kako bi se takoreći takmičili i ostvarili uspjehe na poljima koja su im u tim trenucima bila od interesa. Nikako i ni na koji način ne tvrdim da se treba prestati takmičiti, ali da se ne trebamo preispitati, e vala trebamo jer smo mi ipak bića kolektiva, a ne sebične jedinke koje će se međusobno rastrgati, nadam se.