( Tekst ivideo prvo objavljen – original: http://www.slobodaiprosperitet.tv/node/942 )
“Te noći, mokar do kože, sjedio sam u džunglama Gvadalkanala čekajući da budem ubijen. Tada sam imao zasljepljujuće otkriće. Otkrio sam da sam kukavica. To je moja nova religija. Ja sam veliki vjernik u to. Kukavičluk će spasiti svijet!” … “Gospođo Barum, nikada nećemo prestati sa ratovanjem tako što okrivljujemo ministre i generale ili ratnohuškačke imperijaliste, ili sve ostale babaroge. Mi, ostali smo ti koji gradimo statue tim generalima i dajemo imena bulevarima po tim ministrima. To je do nas koji naše mrtve pretvaramo u heroje i naša bojna polja u svetilišta.” – Charlie Madison u američkom filmu “Amerikanizacija Emilije” (The Americanization of Emily).
Preveo: Jadranko Brkić
Transkript:
EMILY: Majko…
MAJKA: Oh donijeli ste čokolade, čitave dvije kutije. Kakvo blago.
EMILY: Ja sam ih već bila odbila majko.
CHARLIE: Na estetskoj osnovi.
MAJKA: Baš si nadmena Emily.
EMILY: Oh, uzmi te stvari ako ih želiš.
MAJKA: Pa uzeću jednu kasnije i sačuvati ostatak za tvog oca. Pretpostavljam da ste Emily-n novi ljubavnik, pošto se nije potrudila da nas upozna.
CHARLIE: Vi mora da ste njena majka.
MAJKA: Ah, pronašli ste slabost u mom oklopu. Koje je Vaše religijsko opredjeljenje?
CHARLIE: Ja sam praktikujuća kukavica.
MAJKA: To je veoma žestoko od Vas.
EMILY: Oh, trebala sam znati da ćete se vas dvoje složiti. Ti si šašav kao i ona, Charlie.
CHARLIE: Zapravo prije rata sam bio asistent menadžer u diplomatskom hotelu u Washington DC-ju.
MAJKA: Šta Vas je ponukalo da kažete to?
EMILY: O Gospode, ja počinjem da se osjećam kao Alisa na čajanki.
MAJKA: Psst … čini mi se da će nam on pričati o vjerskom iskustvu.
CHARLIE: Da, da. Bio je to moj posao, da organizujem stvari za mnoge od velikih istorijskih ličnosti koje su dolazile u Washington sa velikim istorijskim misijama.
EMILY: Šta ste tačno organizovali?
CHARLIE: Obično sam organizovao djevojke, ali pojedini ukusi su varirali, naravno.
EMILY: Naravno!
CHARLIE: Pa, to je koristan rad u svakom slučaju, posebno u ratu. Ponuđene su mi sve vrste dužnosti u kopnenoj vojsci i mornarici, kao i ova koju sada obavljam. Admiral Jessup me je telefonirao da se pridružim njegovom osoblju. Ali, uvijek sam bio pomalo zastiđen mojim poslom u hotelu. Želio sam da uradim nešto čime bih se iskupio. Da li ste primijetili da je rat jedina šansa da čovjek uradi nešto iskupljujuće. Zato je rat toliko atraktivan.
MAJKA: Rat je veoma popularan. Slažem se.
CHARLIE: U svakom slučaju, odbio sam ponudu admirala Jessup-a i pridružio se marincima kao obični vojnik. Čak sam se bio prijavio i za borbenu službu. Moja žena, inače savršeno razumna žena, me ohrabrila u ovoj idiotskoj odluci. Sedam mjeseci kasnije našao sam se u invaziji Solomonskih otoka. Tamo sam se bućkao u plićacima Gvadalkanala. Iznenada mi je palo na um da bi čovjek mogao da pogine radeći ovakve stvari. Činjenica je da je većina ljudi koji su se uz mene bućkali vrištala u agoniji i umirali su kao muve. To su bili hrabri ljudi koji su tamo umirali. U mirnodopsko vrijeme su svi bili normalne pristojne kukavice. Uplašeni od svojih žena, drhtavi pred svojim šefovima, prestravljeni od prolaženja godina. Ali rat ih je učinio galantnima. Oni su nekada bili pohlepni ljudi, a sada su samopožrtvovani. Oni su prije bili sebični ljudi, a sada su bili širokogrudi. Rat uopšte nije pakao. Čovjek u svom najboljem elementu. Najviši moral za koji je sposoban.
EMILY: Nema veze sve to. Šta je ovo o tvojoj ženi?
CHARLIE: Te noći, mokar do kože, sjedio sam u džunglama Gvadalkanala čekajući da budem ubijen. Tada sam imao zasljepljujuće otkriće.
MAJKA: Ah.
CHARLIE: Otkrio sam da sam kukavica. To je moja nova religija. Ja sam veliki vjernik u to. Kukavičluk će spasiti svijet. Vidite, nije rat ono što je ludačko. Ludačka je njegova moralnost. Nisu pohlepa i ambicija stvari koje započinju ratove. Zaboga, ratovi su uvijek vođeni zbog najboljih razloga, za oslobođenje ili „manifest sudbine“, uvijek protiv tiranije i u interesu čovječanstva. Do sada smo u ovom ratu uspjeli da masakriramo oko 10 miliona ljudi u interesu čovječanstva. U sljedećem ratu izgleda da ćemo morati da uništimo svo čovječanstvo u cilju očuvanja čovjekovog prokletog dostojanstva. Nije rat ono što je neprirodno za nas, već je neprirodna moralnost rata. Dokle god hrabrost ostaje vrlina, mi ćemo imati vojnike. Dakle, ja propovjedam kukavičluk. Kroz kukavičluk ćemo svi biti spašeni.
MAJKA: To je bilo sjajno komandante, apsolutno okultno.
EMILY: Da, no pustimo sada metafiziku komandante. Vratimo se vašoj ženi.
CHARLIE: Nepotrebno je reći da sam tu prvu noć pisao admiralu Jessup-u, govoreći u suštini: za ime boga izvucite me iz ovoga. Dvije nedjelje kasnije bio sam prebačen u Washington; žurio sam kući mojoj ženi…
EMILY: I našao je sa drugim čovjekom?
CHARLIE: O gospode, ne. Moja žena, koja me je prije rata prevarila više puta nego što mi je stalo i da mislim o tome, je sada uživala njen život ponašajući se vjernom. Bila je bjesna na mene što sam se vratio. Za nju više nije bilo razloga da bude čedna. Ona me je odmah tužila za razvod na osnovu vjerskih razlika. Ja sam bio samo-prezervacionista, shvatate, a ona je bila velika anglikanska sentimentalka.
EMILY: Pa ti si onda slobodan tip.
MAJKA: Poslije svakog rata, znate, uvijek saznamo kako je on bio nepotreban. I poslije ovoga, sigurna sam da će svi generali požuriti napisati knjige o greškama napravljenim od strane drugih generala i državnici će objaviti svoje tajne dnevnike, a to će pokazati, van svake sumnje, da je rat mogao lako da se izbjegne na prvom mjestu. A mi ostali ćemo naravno ostati sa poslom previjanja ranjenika i sahranjivanja mrtvih.
CHARLIE: Ja ne vjerujem ljudima koji prave gorke osvrte na rat, gospođo Barum. Uvijek su generali sa najkrvavijim rukama ti koji prvi viču da je rat pakao. Uvijek su ratne udovice te koje predvode parade na Dan sjećanja.
EMILY: To je bilo neljubazno i veoma nepristojno od tebe Charlie
CHARLIE: Gospođo Barum, nikada nećemo prestati sa ratovanjem tako što okrivljujemo ministre i generale ili ratnohuškačke imperijaliste, ili sve ostale babaroge. Mi ostali smo ti koji gradimo statue tim generalima i dajemo imena bulevarima po tim ministrima. To je do nas ostalih koji naše mrtve pretvaramo u heroje i naša bojna polja u svetilišta. Mi nosimo našu udovičku crninu kao monahinje, gospođo Barum, i ovekovječujemo rat veličanjem žrtvovanja u njemu. Moj brat je poginuo u Anzio-u…
EMILY: Nisam to znala Charlie.
CHARLIE: Da, svakodnevna vojnička smrt, nikakav poseban akt heroizma. Sahranili su ono komada što su našli od njega. Ali moja majka insistira da je umro hrabrom smrću, i pretvara se da je veoma ponosna.
MAJKA: Vi ste veoma teški prema Vašoj majci, meni to izgleda kao prilično bezopasno ponašanje.
CHARLIE: Ne, gospođo Barum. Vidite, sada moj drugi brat ne može dočekati da dostigne godine za regrutaciju. To će biti u septembru.
MAJKA: Oh bože!
CHARLIE: Mogu ministri i generali biti ti koji nas uvlače u rat, gospođo Barum, ali najmanje što mi ostali možemo da uradimo je da se odupremo odavanju časti toj instituciji. Šta je moja majka dobila pretvarajući se da je hrabrost vrijedna divljenja? Ona je pod stalnim sedativima, prestravljena da će se jednog jutra probuditi i saznati da je njen poslednji sin odjurio da bude hrabar. Ja ne mislim da sam bio nepristojan ili neljubazan ranije, da li Vi gospođo Barum?
MAJKA: Ne. Vi se bolje oprostite od Emily ako morate da idete na posao.
EMILY: Pozdravi oca od mene.
MAJKA: Tvoj otac je poginuo u Blitz-u, i tvoj brat je umro hrabru i besmislenu smrt u decembru 1940. Previše dugo sam izdržala u svemu ovom. Sada idi, iskreno, ja bih radije da budem sama. Ozbiljno govorim. Ozbiljna sam.
Vi ste dobar čovjek komandante, nadam se da ćete opet doći.
CHARLIE: Hvala vam gospođo. Volio bih to.
[Majka plače.]