Čitajući komentare na društvenim mrežama, ispada da su studenti najveća gamad u državi, koja po mišljenju nekih asistenata i profesora ali i nekih laika, ne zaslužuju nikakve rokove, po mogućnosti ni nastavu. Jer, zaboga tolika je halabuka oko toga hoće li se odobriti dodatni rok ili neće, i da li je prolaznost prevelika na državnim fakultetima.
Možda sam pregrub u ovom sudu, ali želim da bez uljepšavanja postavim stvari na pravo mjesto. Tačno je da se studenti, kao i ostatak društa, prema društvenim dešavanjima i promjenama pasivno odnose. Isto tako tačno je i da mnogi profesori i asistenti, koji bi kao trebali biti nosioci akademske zajednice, koji uče buduće profesore i buduće nosioce akademske zajednice, hinjski se odnose prema profesiji i budućim generacijama.
Čini mi se, da prema mišljenjima pojedinaca, jedina mjera pravog znanja jeste direktno proporcionalna količini patnje, traume i stresa koju neka individua podnese u toku sticanja nekog znanja, spoznaje etc. Lično smatram i uvjeren sam da je takvo razmišljanje potpuno pogrešno, nazadno i deprimirajuće. Učenje bi trebalo da bude jedna zabava, vještina koja je vrijedna i korisna ali nikako nešto na osnovu čega neko može da uzima sebi za pravo da se proglašava boljim, višim, nad-bićem koje je iznad nekog drugog bića. Svako ko misli da je njegovo zvanje i znanje osnova da se izdiže iznad drugog bića, samo neka zamisli situaciju u kojem ne može da iskoristi to svoje znanje i zvanje i shvatit će koliko je to izdizanje i uzdizanje besmisleno. Prolaznost čovjekova života dodatno govori u prilog tome.
Pošto smatram da je učenje zabava i da je kao takvu treba shvatati, potpuno je besmisleno i predstavljanje kvalitetnog obrazovanja (sa naglaskom na ono fakultetsko) kao neki vid torture, mučenja i čega već sve ne. Treba shvatiti da nisu i ne mogu svi postati vrhunski stručnjaci i da je to potpuno uredu. Ti isti vrhunski stručnjaci nemaju pravo izdizanja u društvu na osnovu te titule stručnjaka, dapače oni trebaju shvatiti da titulom stručnjaka dobijaju dodatni zadatak, a to je obrazovanje novih kadrova, jer kako je govorila jedna moja profesorica u srednjoj školi: "Nije znanje znanje znati, nego je znanje znanje dati.".
Kao neki zaključak i odgovor na pitanje iz naslova rekao bih sljedeće. Akademska zajednica se ne može graditi na temeljima uzajamnog nepoštovanja i neuvažavanja na relaciji profesori i asistenti-studenti. Svi trebaju da "stanu na loptu" i razmisle dokle su došli i u kakav sunovrat su se zaputili. Znanje i učenje je zabava, ne profit, ne korist. Univerzitetska zajednica koju grade studenti i profesori treba da bude pogonsko gorivo leta u budućnost, kako kaže Krleža, prema trenutnom stanju fakata u univezitetskoj zajednici, taj let bi mogao samo da bude pad, ali i pad je let.