U posljednjih mjesec dana iz Turske nam stiže čitav niz gafova i skandaloznih izjava od strane njena dva najveća državnika, predsjednika Erdogana i premijera Davutoglua.
Erdogan je govoreći, koje ironije, na Međunarodnom skupu povodom prava i sloboda žena rekao da ravnopravnost žena i muškaraca nije moguća. Okomio se i na feministice koje je optužio da “ne prihvataju ideju o materinstvu”. Jer u patrijahalnom društvu feministice su neprijatelj broj 1 koje ruše autoritet “pater familiasa” zahtijevajući tamo neku ravnopravnost među polovima. I danas kada jednom dijelu muškaraca pomenete riječ feminizam naići ćete na neodobravanje, pa čak i posprdne komentare. Možda i stoti put treba ponoviti da feministice ne osporavaju ženama da se odluče hoće li biti majke i imati porodicu, kako Erdogan zlurado imputira, nego samo traže da žena bude ta koja će odlučiti šta želi sa svojim tijelom i da žena odlučuje hoće li biti majka a ne da joj to suprug, dečko, otac, familija i patrijahalno okruženje nameću kao jedini obrazac bez kojeg kao “život nema smisla”.
Turski predsjednik je pozvao Turkinje da imaju najmanje troje djece, a abortus po dobrom običaju svih klerošovinistva nazvao “ubojstvom “. Naravno da je Erdogan svoju mizoginiju lijepo uvio u celofan tobožnjom brigom o trudnicama i dojiljama koje “ne mogu okopavati zemlju”.
Tamo gdje je Erdogan stao, za koji dan je nastavio Davutoglu nebulozno izjavljujući da je baš u bogatim skandinavskim zemljama stopa siucida visoka, jer eto žene se ne ostvaruju dovoljno u ulozi majke. Usput je turski premijer pozvao na jasno podijeljene uloge muškarca i žene u društvu i poštivanje tradicionalnih vrijednosti, opet se sakrivajući iza floskula o “božanskoj misiji” žena i majčinstvu.
Cilj ove dvojice najviše pozicioniranih turskih političara je jasan. Već poznata neoosmanka retorika sada se opet vraća prošlosti izvlačeći patrijahalizam iz šešira, pardon fesa. Žena, čiji će se život isključivo bazirati na majčinstvu i odgoju troje i više djece, je neobrazovana, financijski ovisna i pokorna mužu. San svakog konzervativnog i patrijahalnog muškarca koji više ne može da trpi emancipovane i elokventne žene koje mu nisu nikad posvetile djelić pažnje.
Erdogan će nas počastiti i sa još nekoliko čudnovatih izjava a jednu bi trebalo svrstati u rubriku “vjerovali ili ne”. Naime, hladnokrvno je ustvrdio da Kolumbo nije otkrio Ameriku 1492. godine, već su to učinili muslimanski moreplovci još u 12. stoljeću. Kolumbo, kada je “posjetio” već otkriveni kontinent, ugledao je na jednom brdu na Kubi, a šta drugo nego džamiju, obavijestio nas je turski državnik šaljući poruku “kubanskoj braći” da bi on na istom mjestu kao veliki dobrotvor izgradio, pogodili ste šta – džamiju. Meni kao istoričaru ostaje nejasno kako to Kolumbo, kad je izdaleka prepoznao minaret, urođenike koje je tu zatekao nije nazvao muslimanima, već Indijancima. Siroti Kolumbo je, prezren od svih, umro u neznanju da nije otkrio nikakav put za Indiju, nego “posjetio” novi kontinent Ameriku gdje su odavno živjeli muslimani.
Šalu na stranu, ja ovakvu notornu budalaštinu nisam čuo još od famoznog otkrića bosanskih “piramida” u Visokom.
Erdogan nas je upozorio da mladi danas u Turskoj odmah prepoznaju zapadnog naučnika Alberta Ajnštajna a nikad nisu čuli za vodećeg islamskog filozofa i medicinskog naučnika Ibn Sinu (Avicenu). To što ova dva vrsna naučnika dijeli hiljadu godina razlike vjerovatno i nije važno. Ili što mladi ljudi danas uglavnom Alberta Ajnštajna prepoznaju po njegovoj ekstravagantnoj frizuri i pokojem citatu, a ne po njegovom epohalnom djelu za lidera Turske isto nije važno.
Par dana nakon gafa sa Kolumbom, Erdogan nas je, u skladu sa njegovom neoosmanskom politikom, obavijestio da u škole uvodi Osmanski jezik koji je bio u upotrebi za vrijeme Osmanskog (Otomanskog) carstva da bi kako kaže “uspostavio pokidane veze sa našim korijenima”. Da, sa onim istim korijenima sa kojima je Kemal-paša Ataturk raskrstio da bi stvorio modernu i sekularnu Republiku Tursku. Jedan od razloga uvođenja ovog zaboravljenog jezika u škole je, prema Erdoganu, i što većina građana Turske danas ne zna da pročita “natpise na nadgrobnim spomenicima svojih predaka”. Svi kritičari ove pomalo smiješne, ali izuzetno opasne i retrogradne odluke turskih vlasti, su po ustaljenom obrascu od strane premijera Davutoglua proglašeni mrziteljima turske tradicije, kulture i osmanskog istorijskog doba.
Da, na primjer, radikalna desnica u Italiji zatraži da se latinski jezik intezivnije uči u školama pod geslom “da nam djeca čitaju nadgrobne spomenike iz drevnog Rima ili kršćanskog srednjeg vijeka”, imali bi bukvalno milione ljudi na ulicama koji bi se ustali protiv te budalaštine.
I kada sam pomislio da je sa “gafovima” gotovo, danas sam naletio na još jedan koji je po meni i najopasniji od svih, što me i ponukalo da napišem ovaj tekst. Konzervativna i populistička štampa u Turskoj započela je linč protiv najvećeg turskog pisca nobelovca Orhana Pamuka. Pored nobelovca linču Erdoganovih medija je izložena i poznata turska književnica Elif Šafak. Ovo dvoje vrsnih književnika proglašeni su “zapadnim agentima” i “stranim plaćenicima”, a negativna kampanja se uveliko prenijela i na socijalne mreže u Turskoj. Kako će se ova podla i mračna kampanja protiv Pamuka i Šafak završiti, to još ne znamo.
Šta danas Turcima predstavlja jedan Orhan Pamuk? Veliki književnik ne viri ispod skuta omiljenog vođe i ne podilazi ksenofobnoj i šovinističkoj rulji. Veliki književnik otvara najbolnije teme u društvu, a to su suočavanje sa genocidom nad Armenima koji su Turci počinili prije 100-tinjak godina i priznavanje višedecenijskog terora kojeg provode nad Kurdima. Te zabranjene teme u Turskoj Orhan Pamuk je otvorio još 2006. godine i postao “persona non grata” u većini turskih medija i intelektualnih krugova. Poznati nobelovac je zbog prijetnji koje su mu stizale morao imati i tjelohranitelje, pa čak i napustiti Istambul na nekoliko mjeseci dok se nisu “smirile strasti”. Takva pitanja se danas u Erdoganovoj Turskoj ne postavljaju. Zato Orhan Pamuk i jeste najveći. Vjerovatno je sada došlo vrijeme da mu se Erdoganova vlast osveti, pa otuda i linč koji se vodi protiv njega zadnjih par dana. Nadam se da turski lider neće ići toliko daleko pa narediti “kristalnu noć” u Istambulu. Ako ijedna Pamukova knjiga plane, tursko društvo će preći granicu poslije koje teško ima povratka. Iskreno se nadam i vjerujem da se to neće desiti.
Pitam se nestaju li to sekularne vrijednosti na kojima počiva tursko društvo? Šta se dešava sa baštinom velikog reformatora Kemal paše Ataturka? Zahvaljujući njemu Turska je 20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća postala prva muslimanska sekularna zemlja u svijetu. Bio je to prvi muslimanski lider koji je na zvanični bal pozvao žene, što svoje kćerke, što supruge visokih činovnika, što službenice u administraciji. Znao je tokom večeri svaku od njih da zamoli za ples. Satima je pred svima oduševljeno plesao mijenjajući partnerice. Nije zabilježen još nijedan državnik u 20. stoljeću koji je toliko volio život i bio takav veseljak kao Kemal-paša. Njegova kćerka Sabiha postala je jedan od prvih ženskih pilota na svijetu.
Turci sve to izgleda zaboravljaju i zadnjih desetak godina daju skoro plebiscitarnu podršku Tajipu Erdoganu – čovjeku koji je sušta suprotnost od Kemal-paše Ataturka, oca moderne Turske. Puzajuća islamizacija turskog društva, koju vodi Tajip Erdogan, je i te kako i pogrešna i opasna. Dokle li će dopuzati?