Ima ta jedna slika u mojoj glavi, mi klinci, pod nekim stepenicama, kiša pada. Nema šanse ići kući, bolje se zgurati, malo je i hladno, sve bolje nego ići kući. Nekad su klinci znali naći zabavu, izmisliti igre. Mi smo taj dan učili da se krstimo. Sve redom muslimani i ona Marta. Jebi ga, nismo ni znali šta to znači, ali eto, nešto je bilo drugačije. Bilo je bitno ko će brže naučiti nešto novo, iako ćemo sutra već zaboraviti i naći novu zanimaciju.
Sve je bolje nego ići kući!
Nikad više nisam ni otišla. Moja kuća više nije moja kuća, već neke strane zidine, gdje je meni neka strana djevojčica živjela.
Ima jedan grad u blizini, na tih 12 km. Ma možeš ih i pješke preći. I ljudi su prešli i otišli.
Ima Srba, možda za nabrojati na prste dvije ruke, možda ni toliko.
Ima jedan grad poslije tog grada, nekih stotinjak kilometara. Ima Hrvata! Isto kao Srba u prethodnoj rečenici.
Ideš tako grad po grad, nema Bošnjaka, nema Srba, nema Hrvata, nema ljudi.
Kad dođeš u Rogaticu i provedeš cijeli dan, možda sretneš jednog psa i jednu osobu.
Ako dovoljno hodaš Bosnom i Hercegovinom, divit ćeš se ljepoti i stalno ponavljati takvih rijeka, planina, šuma…nigdje kao tu!
Ako dovljno hodaš Bosnom i Hercegovinom najest ćeš se ćevapa, pite, baklave, napiti kafe i šerbeta, i stalno ponavljati, nigdje kao tu!
Ako dovoljno hodaš Bosnom i Hercegovinom sretat ćeš ljude koji te dočekaju sa osmijehom, pričom tih krajeva, anegdota i smijeha, nigdje kao tu!
Okreneš li glavu na drugu stranu, vidjet ćeš groblja i mezarja bez pregleda.
Spomenike vidljive sa Mjeseca. Bogomolje na svakih šest metara.
Vidjet ćeš sav jad i bijedu malog čovjeka. Čovjeka koji se nekad zaklinjao u bratstvo i jedinstvo, čuvao ga kao zjenicu oka svog.
Nigdje takvih ljudi kao tu! Tih Bosanaca i Hercegovaca, koje i da želiš, ne možeš izmisliti.
Šetam Mostarom, ponos i dika. Ruši, pravi pa opet dijeli. Ko jebe to da je u top 10 destinacija za posjetiti. Mi imamo zapadnu i istočnu stranu.
Krenem na posao, trola do te zadnje stanice, siđem i pređem ulicu. U tom Istočnom Sarajevu nema trolejbusa, moram pješke do Tuša. Onog istog Tuša koji propade, ostade dužan…ma ko jebe to, kad mi imamo ovo i ono Sarajevo.
Sjećam se i priča, tih drugovanja, kumovanja, svadbovanja. Da li je to samo mašta u glavama pripovjedača? Jel stvarno postojalo vrijeme bratstva i jedinstva? Vrijeme bez ubijanja i progona? Vrijeme bez etnički čistih gradova? Vrijeme u kojem Dragan nije bio Srbin iz Hercegovine, a Mirjana Hrvatica iz Hercegovine?
Reci mi Leona, jel postojalo vrijeme da se sretnu u Šantićevoj, onako u šetnji, i da nam danas pričaju o slučajnom dodiru i sramežljivom pogledu?
Ja i dalje hodam Bosnom i Hercegovinom i vidim da nestaje i Bošnjaka i Srba i Hrvata i svih ostalih.
Polako nestajemo, nečujno se povlačimo tih dvanaest po dvanaest kilometara…
Ko si mi ti? Ljubav ili samo mali peh?
*za konkurs