Opet je probeharala.
Ne znam da li postoji ljepši prizor od probeharalog stabla te stare kruške pod mojim prozorom.Svako proljeće čekam s nestrpljenjem njen behar i radujem se kada je ugledam u njaljepšem izdanju.To je onaj trenutak kada se svaki pupoljak behara otvori i napravi ČAROLIJU.Izgleda tako nestvarno u tom svom okruženju.Ponekad pomislim da je samo neko spustio tu, radi mene, jer poblentavim kao malo dijete kada vidi snijeg, kad vidim njen behar.Namještam šoljicu kafe na stolu tako da mi pogled bude uperen u nju, svako malo idem na prozor da je još jednom pogledam.Znam da to čudo neće trajati zauvijek.Ljubomorno upijam svaki trenutak njenog vrhunca i pohranjujem ga u svoju riznicu uspomena.Želim baš takve da je se sjećam.Najljepše.Onda dolazi period kada povjetarac puhne i odnese sve sa nje.To je najbolniji trenutak za gledanje.U jednom trenutku nestane sva ljepota, sva nadanja da će takva ostati zauvijek.
Stara je, već su joj vrhovi krošnje suhi, znam da je svako novo proljeće za nju izazov.Upijam je svim svojim čulima i znam da su ovi trenuci poklon. Znam da sam svako proljeće svjedok njene prolaznosti, i onda shvatim prolaznost svega.Zapitam se, po čemu se zapravao razlikuje prošlost od budućnosti???
Samo po tome, što prošlost ima uspomene.