Vijest da je hrvatski pisac i novinar Boris Dežulović dobio otkaz u hrvatskom dnevnom listu simbolična naziva „Slobodna Dalmacija“ ovih dana me potresa onoliko koliko i svaku mentalno zdravu individuu u susjednoj nam Hrvatskoj. Prvi dobitnik iz Hrvatske jedne od najuglednijih novinarskih nagrada European Press Prize 2014 u kategoriji najboljeg komentara dobio je otkaz. I to upravo zbog jednog od svojih najboljih komentara. I to u listu apsurdnog naziva „Slobodna Dalmacija“. I to putem telefona. I to u demokratski uređenoj Hrvatskoj, koja je i članica EU. Da, da, članica te iste Evrope koja je Dežuloviću odala priznanje za njegov sjajan rad.
I ne znam koji me apsurd više razjaruje i žalosti u isto vrijeme – taj što je demokratska Hrvatska nedvojbeno pokazala kako od te njene demokratije nema ama baš ništa, čak ni na papiru; ili taj što je ta ista Hrvatska, nakon godina nastojanja da postane članica EU, pokazala da je ne zanima ni mišljenje tih Evropljana; ili taj što dnevni list, čiji naziv jasno implicira i slobodu govora, besramno daje otkaz evropski priznatom novinaru zbog te iste slobode govora; ili pak taj što jedan poslodavac svom višegodišnjem uspješnom saradniku putem telefona saopštava prekid saradnje.
Ne čudi me to što iz Uprave „Slobodne Dalmacije“ nemaju nikakav komentar na ovakvo ponašanje. Niti više imaju koga da im pošteno sroči dvije-tri smislene, niti ima potrebe da objašnjavaju, jer je stvar svima jasna. Ali me čudi to što, osim Pavičića i Tomića, ne vidim nikakvu značajnu podršku Dežuloviću (unaprijed se izvinjavam ako vaši portali i televizijske kuće ne prikazuju izrevoltirane reakcije hrvatskih građana). Zašto, pobogu, šutite? Pa uspjeli ste se izboriti za tu Evropu koja vam sad nije ni za klinac. Na svim svjetskim istraživačkim listama o životnom standardu toliko ste ispred nas da, dok ih gledam, imam osjećaj da se nalazimo na različitim krajevima svijeta. I koji vam je sad vrag pa ne mrdate od tastature, smatrajući da ćete ono malo objektivnog novinarstva što imate, spasiti izražavajući svoje nezadovoljstvo putem društvenih mreža? Jer ovo nije atak na samog Dežulovića. Ovo je atak na svakog hrvatskog novinara čijim perom ne upravljaju političke gnjide. Ovo je atak na svakog poštenog hrvatskog radnika kojeg gnjida od poslodavca otpusti putem telefona. I vi ni mukajet.
A vazda kukate o tome kako Bosanci i Hercegovci, zajedno sa Srbima, već stoljećima seru po vama bez ikakvog razloga. Eto vam pravog momenta da konačno stanete pred ogledalo i priznate si da vas mi, čak ni „udruženi“ sa Srbima, ne možemo posrati onoliko koliko ste se posrali sami na sebe. Na svog evropski priznatog novinara. Na svoju demokratiju. Na jedva dočekano priznanje od Evrope. Priznajte si. Nama ne morate, mi to odlično vidimo, ovako sa strane. I nismo zluradi, da se razumijemo. Nismo mi u situaciji da vam se podsmijevamo. I sami smo u sopstvenim govnima do guše već godinama. I još uvijek nismo naučili isplivati ni toliko da vam se životnim standardnom bar malo približimo. Ni toliko da nas Evropa javno prizna, onako kako je priznala vašeg Dežulovića.
I nama godinama guraju pod nos tu demokratiju, a sve u stilu „nije da smo vam samo oduzeli zdravstveno, penziono, poslove iz struke, pravo na kvalitetno obrazovanje i sve ostalo, dali smo vam slobodu govora pa se bar možete žaliti na sav glas do mile volje!“
Samo što je naša sreća u svoj toj nesreći ta da mi nemamo Dežulovića.