I za one koji te nisu poznavali ili kročili tvojim ulicama, bila si poznata po alejama. Pod njihove krošnje primala si sve – sitnu nejač da im ne ide sunce u oči, zaljubljene parove koji su pod sjenkama lišća šaputali, penzionere kojima je u šetnjama trebao kratak predah. Nisi bila toliko velika, nisi imala mogućnosti metropola, često si ličila na kasabu ali po zelenilu smo te znali. Po zelenilu su te upoznavali. I, moraš priznati, dobro ti je stajalo, sa radošću si ga nosila. “Zeleno, volim te zeleno. Zeleni vjetar. Zelene grane.” Sjećaš li se Lorkinih stihova, i njega si voljela? Kažu kritičari i mnogo mudrije glave od moje da je njegovo pjevanje, poput ovoga iz “Romanse mjesečarke”, bilo naizgled jednostavno, ali u suštini vrlo složeno, puno nedorečenosti i nejasnoća. Podsjeća me pomalo na tebe. Ali volim i tvoju i Lorkinu “zelenost”, ne mogu si pomoći. A, kada su neke ljubavi u pitanju, možda ni ne želim…
„Gdje god vidiš zgodno mjesto ti drvo posadi.“ To mi je ostala jedna od najdražih krilatica sa kojom sam se tokom života srela. U tvom slučaju, tako je i bilo. Iako je mnogo toga okrnjeno i otišlo niz vjetar, ponosna sam što je moj deda, sa hrabrim saborcima, za vrijeme jedne radne akcije, vrijednim i požrtvovanim rukama, u toplu zemlju spustio prekrasne sadnice borova na potezu od šeherskog bazena do male krivine koja vodi do jednog čudesnog slapa. A u našem dvorištu iznad Vrbasa, osim dedinih voćki koje i danas daju plodove, ujak je posadio lipu koja nam je davala najljepši hlad u vrelim ljetnim danima. Ispod čudesne lipe tekao je Vrbas, čije parče obale su ponosno čuvali gordi jablanovi. Nisam samo ja imala lipu da mi uljepša ozračje, ti si (bila) poznata po mirisu lipa od kojeg zastaje dah. Po kestenju, čije smo plodove s jeseni podizali sa ceste i stavljali u džepove mantila, da ih možemo ušuškati među složene džempere u ormaru kao odbranu protiv dosadnih moljaca. Valjda su te zbog sveg tog korijenja utisnutog u staze tvoje istorije i što si tim ponosnim četama aleja čuvala prekrasnu, zelenu rijeku i zvali „Krajiškom ljepoticom“. Kako ti je danas? Kada krajiška odavno više nisi jer ima već priličan broj godina kako su došla neka smutljiva vremena i dali su ti kojekakve epitete nerazumljive mom uhu. Ni kao ljepotica se više ne možeš proslaviti, nekako si ostarila, oronula i sumorna. I danas si sigurno tužna. Otkidaju ti preostale dijelove najstarijeg hrasta u Banjaluci, onog koji je bio tvoj ponos, najljepše čedo. Koji je ostao prepušten tajkunima na milost i nemilost, iako smo se toliko borili da ga spasimo i sačuvamo. Nije se moglo. Ma koliko smo se trudili i davali najbolje dijelove sebe da ga sačuvamo, gole ruke i kanta vode više nisu bili dovoljni jer došle su mašine koje bi bez po muke samljele i ljudsko biće, a kamoli „samo“ drvo. Ironično, jer i svako drvo je živo, ono možda nije čovjek, ali neke vrste drveća znaju biti gorde, ponosne i beskrajno lijepe, imaju dušu i srce. Što se za mnoge predstavnike ljudskog roda ne može reći. Ali, moramo nastaviti i ići dalje, korakom ojačanim hrastovom korom. A ti se vrati svom snu, uspavana (nekadašnja) ljepotice. I ne brini, ostalo nas je pod tvojim svodom barem toliko da se stid, ljubav i ama baš svako drvo ne zatru.
Fotografija: nekadašnji Picin park u Banjaluci. Preuzeto sa interneta, pohranjeno u uspomenama