Pravedna redistribucija materijalnih bogastava, “socijalna pravda”, stvaranja jednakih životnih uslova za sve, itd., čini suštinu ljevičarske ideologije. Prosječnom laiku i idealisti koji sanja o boljem i pravednijem svijetu ovakvi ciljevi i ideje izgledaju kao sasvim opravdani i jedino ispravni, jer zaista je izopaćen svijet u kome jedan pojedinac gomila svoje bogatsvo i uživa sve materijalne blagodati, dok neka druga osoba jedva sklapa kraj s krajem. No, je li socijalna pravda zaista pravda? Po kojem se to zakonu ili logici određuje koliko neki pojedinac smije posjedovati materijalnih dobara ili koliko jedan pojedinac smije biti materijalno bogatiji od drugog da u društvu ne bi vladala socijalna nepravda? Sada bi neki ljevičar ogorčen ovim što čita mogao postaviti pitanje: “A po kojem to zakonu ili logici jedan pojedinac može steći milione, dok drugi ostaje praznog džepova”. Odgovor je vrlo jednostavan, po zakonu tržišta koji uslovno rečeno pojedincu nudi mogućnost sticanja neograničene količine profita, ali isto tako mu ne garantuje nikakav lagodan život i izvjesnost da će išta zaraditi. Zapravo radi se o lutriji u kojoj je za razliku od klasičnih igara na sreću, faktor sreće iako prisutan, ipak debelo podređen faktorima inovatovnosti i sposobnosti. U ekonomskom smislu se takav zakon pokazao kao apsolutni pobjednik nad svim drugim intervencionističkim oblicima društva i upravo je u zapadnim državama gdje je vladao princip slobodnog tržišta i zlog kapitalizma ostvaren najveći društveni napredak i prosperitet, najbolji kvalitet života pa i najmanje klasne razlike.
Zamislimo jednu najobičniju fudbalsku utakmicu u kojoj igra crveni protiv plavog tima po uobičajenim pravilima, itd… Zamislimo da na poluvremenu plavi tim vodi sa 3:0. Ništa neuobično, imaju bolje igrače, bolje funkcionišu kao kolektiv, ili jednostavno imaju jako dobar dan, ili crveni jako loš, svejedno. E sad zamislimo da je utakmica društvo, a da je sudija izvršna funkcija u vlasti koja donosi odluke obavezujuće za sve sudionike u tom društvu. Počinje drugo poluvrijeme, na samom početku plava ekipa zabija još jedan gol i rezultat je sada 4:0. Sudiju kao ljevičara hvata panika, je li moguće da se to dešava pred njegovim očima, a on ništa ne čini, nego samo sudi u skladu s propisima. Pa zar da dopusti jednu takvu bezobzirnost, takvo ponižavanje jednog tima, svih tih igrača, logistike kluba, navijača. Ne zaista, tako je izopaćeno da jedan tim drugom hladno da 4 gola i on kao neko ko posjeduje zakonske ovlasti mora ispraviti tu nepravdu. Plavi tim postiže i 5. gol, sasvim regularan gol, no sudija ga poništava svirajući ofsajd. Igrači plavog tima su u nevjerici, pa jasno se vidjelo da je zadnji igrač odbrane daleko iza njihovog napadača, ali sudija ostaje čvrsto pri svojoj odluci! Crveni tim kreće u napad, jedan njihov igrač prima loptu u protivničkom šesneastercu, nakon čega mu plavi defanzivac bez problema izbija loptu…. Ali stanite, šta se dešava! Pa sudija svira jedanaestarac. Igrači i navijači plavog tima u nevjerici. Sudija prilazi igraču plavog tima koji je navodno počinio prekršaj i daje mu crveni karton zbog grubog starta. Kapiten tima prilazi sudiji i pretestuje protiv ovakve odluke, ali zbog prigovora sudac i njemu pokazuje crveni karton. Pri vodstvu od 4:0 plavi tim ima dva igrača manje, dok crveni tim izvodi jedanesterac. Izvođač je bio efikasan sa bijele tačke, 4:1. Ovaj gol i igrački suficit je crvenim koji su se gotovo bili predal, dao krila i započinju sa žestokim napadaima na gol plavih, koji se s dva igrača manje potpuno zatvaraju kako bi sačuvali veliku prednost. No bez obzira na nešto agilniju igru i višak igrača, crveni nikako ne uspijevaju postići barem još jedan pogodak. Igra se sudijska nadoknada, već je prošlo 5 od predviđene 4 minute nadoknade, ali je sudija odlučan produžiti utakmicu sve dok crvenu ne daju još jedan gol. I konačno, u 9 minuti nadoknade, sa dva igrača više i iz čistog ofsajda crveni postižu i drugi gol. Sudija je odahnuo i konačno svira kraj utakmice. Igrač, stručni štab i navijači plavi i pored pobjede u nevjerici zapanjeni ovim što im je priredio sudija. Igrači crvenih, iako zbunjeni ipak donekle zadovoljni što su izbjegli totalni debakl. Sudija- umirio je savjest jer je spriječio bespoštedno iživljavanje i ponižavanje jednog čitavog tima koristeći svoje mehanizme moći. Dakako, ne može se otići utisku da je mogao više pomoći crvenom timu, svojom angažovanijom intrvencijom im je bar mogao obezbjediti treći gol, ako je već taj veličanstveni cilj neriješenog rezultata trenutno nedostižan.
Ili drugi primjer:
Pošto jedni pojedinci gomilaju svoje bogatstvo i žive u luksuzu dok drugi jedva sklapaju kraj s krajem, svima je jasno da je krajnje nehumano i nepošteno da jedan uživa u svim mogućim materijalnim povlasticama života dok drugi nema ništa od toga. Kako riješiti taj problem? Pa jednostavno, natjeraš državu da uzme od ovog bogatog pojedinca i daš siromašnom, bez obzira da li je po bilo kojim objektivnim kritetijima to zaslužio ili nije, samim tim što je čovjek on ima pravo da osjeti mali dio luksuza. Zamislimo na trenutak (neki bi se odmah mogli zakačati na to da ih poistovjećujem s robom, ali nije u tome poenta), da su žene novac. I i da imamo slučaj jednog ružnog, ženama neprivalčnog i nezanimljivog muškarca, koga žene redom odbijaju i kome je općenito vrlo teško naći partericu. S druge strane imamo zgodnog, potentnog, privlačnog muškarca koji redovno upražnjava seksualne odnose i spavao je s desetinama prelijepih žena. Je li pošteno da ovaj prvi ne može ništa od toga imati, dok ovaj potonji svaku noć spava s prelijepim ženama? Eh, kad bi država nekako mogla žene otimati pa ih primoravati da se seksaju s ovim prvim mogao bi se uspostaviti neki oblik “pravedne društvene preraspodjele”.
Šta je suština toga? Pa mi kao zrela i razumna živa bića koja su u stanju da se brinemo o sebi uistinu ne trebamo očekivati od nekog drugog, u ovom konkretnom slučaju države da nam obezbjeđuje uslove za život. Priče o “besplatnom školstvu”, “besplatnom zdravstvu”, pravu na socijalno, pravu na ovo i ono, pravo koje nam duguje država dakako, su najobičnije besmislice i laži koje se plasiraju putem svakodnevne ljevičarske propagande. Prije svega, ne postoji ništa besplatno. Primjerice “besplatno zdravstvo” obezbjeđuje država, ali daleko od toga da je ono besplatno, jer u robno novčanom sistemu za sve usluge se plaća, a neko mora platiti i sve te silne medicinare, opremu, održavanje, troškove…. Ali kako humana i socijalna država sve te silne “besplatne beneficije” obezbjeđuje svojim građanima kad država ne zarađuje, ne stvara ga, NEMA NOVAC! Pa jednostavno, država kroz porezni sistem građanima uzme novac da bi ga mogla uložiti u “besplatne” socijalne usluge. Zaključili smo krajnje očitu i banalnu stvar da besplatne socijalne usluge ne postoje i da svejedno sve sami plaćamo, ali riječ “besplatno” u propagandnoj praksi tako uvjerljivo zvuči. No, da bi država mogla odlučivati kako će raspolagati novcem svojih građana, u koje svrhe ga ulagati za bolji kvalitet života istih građana, mora dodatno povećati administraciju, zaposliti još birokrata, otvoriti nove odjele za brigu o građanima, a koji će naravno svi biti plaćani iz džepa građana. Dakle, država vam uzima novac iz džepa i zahvaljujući tom novcu odlučuje da vam pruži pravu na zdravstvenu, ali za to pravo mora zaposliti još desetine osoba u administraciji da ga sprovode, mora….. Pa stanite molim vas, zar nije jednostavnije da vam država jednostavno ostavi te pare u džepu pa da vi s njima sami odlučujete gdje i kako ćete se liječiti. Zar su zaista potrebne tolike državne usluge i državni korektor društva i je li zaista pojedinac nije u stanju da sam o sebi vodi brigu i misli i na svoje zdravlje, školu, posao, vrijednost bez da ga država primorava na to? Ljevičari će naravno reći da nije, jer po njihovoj uobičajenoj patetičnoj priči neki pojedinac ne bi imao novca da plati liječenje, pa zato država novac treba uzeti od onih koji imaju da bi blagodati lošeg javnog zdravstva i nagomilavanja administracije mogli uživati svi! Nažalost, ti isti i ne pomišljaju na to da je recimo BiH država sa abnormalno visokim porezima čija je prvenstvena namjera finansiranje svih parazita po državnim administarcijama, a da od tog oduzetog novca građani zauzvrat ne dobijaju ništa. Ili kada bi u BiH porezne stope bile recimo poput onih u SAD-u, pojedinci bi imali daleko veća primanja i možda ne bi bilo toliko ovisni od državnih usluga. Ljevičari, kivni na tuđi uspjeh i vlastitu marginalnost u stvari svim srcem podržavaju društvo “pravedne pljačke”, u kome će država pravedno dijeliti materijalna sredstva, u kome će moći živati u ekonomskom blagostanju i sigurnom društvu bez mnogo rada, jer će uvijek iza svega stajati država da ljudima “pravilno raspoređuje” jednake uslove za život. Ljevičari su ogorčeni protivnici krajnje humane i jedine logične ideje društva da imaš onoliko koliko sebi stvoriš, da živiš, privređuješ i odgovaraš isključivo za sebe, i da tvoj susjed ili bilo drugi ni po čemu nije dužan tebi da omogući lagodan život jer te jedva ili nikako poznaje, iz jednostavnog razloga što su duboko svjesni da sami nisu u stanju ništa konstruktivno stvoriti. Maksimalna ekonomska i individualna sloboda (ne ljevičarska toraška kolektivistička, u suštini životinjska), zar ima išta humanije, a ujedno i djelotvornije?