Uvod
Nekada davno, u vremena nesretnija od ovih, negdje daleko, a možda i sasvim blizu, postojalo je kraljevstvo u kome je zlo uzelo zamah i zemljom zavladala tama. Kraljevstvom je vladalo troglavo čudovište čiji zadah se širio zrakom i svakome onom ko sa njim u doticaj dođe taj zadah bi zacrnio srce i pretvorio ga u klicu mržnje. Ta klica mržnje hranila se zlom i kada god bi onaj u čijem srcu je rasla došao u doticaj sa drugim ljudima koji su imali srce puno mržnje, klica bi se razvijala i cvjetala, a kada bi dovoljno narasla, onome u kome je donosila bi smrt. Klica je jedino mogla biti uništena čistom i nepatvorenom ljubavlju i nesebičnim davanjem. To je bila tajna koju je jedino čudovište znalo i zbog toga je nastojalo da uništi i posljednje tragove ljubavi i nade u zemlji.
Srećom, zemljom su hodali heroji, oni čija srca su bila čvrsta i njihova vjera nepokolebljiva. Znali su da se negdje iza oblaka krije sunce i da čudovište može biti uništeno. Neki su se protiv njega borili svjesno, uništavajući sluge čudovišta, a neki i ne znajući. Oni su u sebi nosili svjetlost, koje ni sami nisu bili svjesni. Ta svjetlost je jače no bilo kakvo oružje uništavala tamu. No, da li je to dovoljno? Da li će heroji izbaviti zemlju od strašnih utvara koje njome vladaju, ili će se tama proširiti i progutati i njih? Da li će zadah čudovišta zahvatiti i najbolje i najodlučnije? Tu smo da saznamo.
Nastanak čudovišta
Ova zemlja nije oduvijek bila utočište zla i rasadnik mržnje. Njenim ulicama i drumovima mogli su se susresti sretni i pošteni ljudi. Ljudi su se okolo šetali sigurni jedni od drugih i jedni u druge. Nije oduvijek siromaštvo u njoj bilo rašireno poput kuge koja je i poštene ljude pretvarala u razbojnike, a moguće heroje u ludake. Ljubav je ovu zemlju štitila od ludosti i zla, ali ljudi nisu bili dovoljno oprezni. Nisu primijetili kada je zlo ušetalo među njih. Ispočetka se krilo i zakrinkavalo kada bi izašlo na ulicu. Niko nije mogao spoznati šta je ono zapravo bilo. Išlo bi okolo i ljudima u uši šaputalo stvari koje su ih tjerale na nepovjerenje i mržnju. A odakle je došlo zlo?
U pećinama hiljadama milja udaljenim jedna od druge živjeli su trolovi. Nisu to bile one skandinavske grdosije, već potpuno druga vrsta trolova, podvrsta zvana mrgudi. Bili su mali, ćelavi sa malenom i rijetkom bradicom. Skakutali su okolo po svojoj pećini gazeći nogama bube i mrave i smišljajući svakakve nepodopštine. Kao po pravilu živjeli su sami. Mrgudi ne vole društvo. Pećine su rijetko napuštali. Jednog dana, povučeni nekog nepoznatom silom, tri ovakva mala mrguda iz tri pećine planinama udaljenim jedna od druge odlučila su da napuste svoje sklonište. Bojažljivo su izvukli malene glave i pri prvom dodiru sa svjetlošću ubrzano zažmirkali i uz cijuk se vratili u pećinu. Bojali su se svjetla. Ali, znatiželja je bila jača od straha. Ubrzo su opet pomolili glavice vani i malo pomalo se privikli na svjetlo. Onda su lagano izmilili vani. Prvo jedna, pa druga noga. Prvo bojažljivo, a zatim sve smionije. Ubrzo su skakutali po brdima i vukli krave za rep. 'Ijuuuuu, slobodan sam!' vrištali su mrgudi, daleko udaljeni jedan od drugog. Trčkarali su za leptirima, trgali livadsko cvijeće i rastjerivali konje sa pojila. Bilo im je veselo neko vrijeme, a onda su počeli da se dosađuju. 'Šta li bih sada mogao da napravim?' pitao se svaki za sebe mrgud. Odlučili su da krenu dalje i ubrzo dospjeli do grada. Tamo ih je opet zaprepastila vreva i mnoštvo dešavanja. 'Aaaaaa, koliko ljudi!' vrištali su mrgudi. Trčkarali su tamo-amo, pokušavali da uhvate tempo sa ljudima, ali ovi bi im vrlo brzo izmakli. Pokušavali su da i njih uhvate za rep, ali avaj, ljudi repa nisu imali. Izmoreni svim tim dešavanjima, pred veče se mrgudi skloniše van grada da spavaju. U podnožju planina bili su vrlo nesretni. Ljudi koje su vidjeli bili su veseli i zadovoljni, i nisu ih trebali. Niko nije obraćao pažnju na jadne mrgude. A oni su voljeli biti u centru pažnje, jer, iako ljude nisu voljeli, sebe su obožavali. 'Eh, da mi je biti neko!' zavapiše mrgudi i pljunuše na tlo u očajanju.
U tom trenutku prašina na tlu se uskovitla i podiže. Ubrzo dobi oblik vrtloga sa strašnim očima i krupnim rukama. 'Želiš biti neko?' reče vrtlog. 'Oslobodi me i pružit ću ti to.' Mrgudi se uskomešaše. Po prirodi bijahu kukavice, a vrtlog je bio drugačiji od bilo čega što su do tada vidjeli. Ubrzo se smiriše, kad vidješe da im vrtlog ne želi ništa nažao, već da treba njihovu pomoć. 'Ko si ti i šta želiš?' upitaše mrgudi. 'Ja sam onaj koji vas je pozvao ovdje' odgovori mrgud. 'I ovdje ćete i ostati samo ako ja to želim. Ali pazite, ukoliko me poslušate, imati ćete sve što poželite' reče vrtlog. 'A šta da radimo?' upitaše opet mrgudi. 'Među ljude treba da sijete sjeme mržnje' odgovori vrtlog. Mrgudima se ideja neobično svidje. Moći će da unište te nadmene, napuhane ljude. U njihova srca da unesu isti nemir koji je vladao u srcima mrguda. 'Pristajem!' uzviknuše svi do jednog. Vrtlog im tada obeća dati moć da ljude uvjere u svoje riječi. Da svakoga sa barem trunkom sumnje u sebi dozovu na svoju stranu, da mu zatruju srce i pomute misli, te da se kroz njega sjeme mržnje dalje širi. Lako se dogovoriše i tu noć mrgudi sretni odoše na spavanje. Nakon toga se zdušno baciše na zadatak. Svaki trenutak svoga života provodili su unoseći sumnju i nepovjerenje među ljude. Peli su im se za ramena i šaputali kako nikome nisu potrebni i da ih niko ne voli, da imaju mnogo manje nego što su zaslužili i da bi pravedno bilo da dobiju više u životu. Govorili su im kako su ljudi u njihovom životu njihovi neprijatelji, spominjući svakog ponaosob, te da su ti ljudi nezasluženo dobili sve što imaju. Ljudi postaše nezadovoljniji. Sve manje su gledali jedan drugog u oči i sve manje se smijali na ulici. Počeše da žele ono što drugi imaju i srca im postaše zatrovana zavišću i mržnjom. 'Pa to je nepravda!' sve češće su uzvikivali. Nije prošlo mnogo dok se ljudi nisu okrenuli jedni protiv drugih. Počeli su otvoreno da se mrze i otvoreno sukobljavaju. Prikupiše vojske i oružje i krenuše da sami ispravljaju nepravde koje su im u glavu utuvili mrgudi. Ubrzo stanje posta nesnošljivo. Nekada mirna kraljevina upadala je sve dublje u mulj rata, a nad njom se nadviše crni oblaci. Usred svog tog meteža, princ i princeza kraljevine odlučiše da se sklone na sigurno dok ne smisle šta da čine. Ljudi se složiše da im obezbijede prolaz. Ipak su to bili njihovi voljeni vladari, pravedni i milostivi, čuvari i branioci ljubavi koji su na trenutak postali nemoćni pred zlom koje se širilo. Pod budnim okom svjetine princ i princeza krenuli su putem slobode. Među svjetinom bili su i mrgudi. Jedan od njih priđe čovjeku sa puškom, pope mu se na rame i upita: 'A zašto oni mogu da pobjegnu, dok ti moraš da ostaneš u ovome paklu?' Srce tog čovjeka bilo je posebno crno, već potpuno pod utjecajem tame. Na te mrgudove riječi, potpuni mrak pade na čovjekove oči, te puška opali dva puta. Svjetina se trže i pogleda u njega. Odmah potom pogledaše u prolaz. Na njemu su, jedno preko drugoga, ležali princ i princeza. Mračno srce čovjeka koji je povukao okidač izađe iz njegovih grudi i rasprsnu se. Iz njega izađe vrtlog, zgrabi tri mrguda i proguta ih. Ubrzo potom izrastoše mu tri glave, a on se pretvori u čudovište čvrstog oblika. Nije više bio napravljen od prašine. Sve tri glave počeše da se smiju, glasno, jezivo. Okupljeni narod osjeti kako im se srca, svijetla i polutamna, lede. Ubrzo se razbježaše kućama. Tu ostade samo čudovište, sa zadovoljstvom gledajući u mrtva tijela princa i princeze. Sa sve tri svoje glave poče da razgleda zemlju koju je upravo osvojilo. I nastavi da se smije, glasno, jezivo.
Sa planine iznad grada prizor je sa suzama u očima posmatrala kraljica, koja je nestala sa prvom pojavom mrguda u zemlji. Jedna suza kanu na zamotuljak koji je imala u rukama. Maleni princ koji se u potaji rodio i koga je lukava kraljica ponijela sa sobom promeškolji se. Nije znao da su mu otac i majka postali prve žrtve netom oslobođene mržnje. Nije ni slutio zamotuljak da je on bio jedini koji je mržnju mogao pobijediti.
