Koviljka Dušanova

Dok smo čekali povorku da se spusti iz Poprati do Radimlje u pravoslavno groblje, kojih par desetaka metara udaljenom od nekropole stećaka Radimlja, zajedno sam s Kurilićem obišao svaki grob na tom mjestu vječnog počivališta popratskih pravoslavaca. Pokušali smo čitajući s krstova odgonetnuti čije kosti leže u zemlji ispod spomen obilježja.

”Ovđe leži pravoslavni Srbin Stojan Đurić, koji je na svijet došao 1852., a umro 1901.”.

Teško je razaznati slova uklesana u kamenu prije više od 110 godina. Isto zaključujemo i Kurila i ja, pa se na to Slobo obrecnu, uze jedan rukohvat suhe trave i iščupa ga iz zemlje, te poče tom travom strugati po onom krstu i slovima.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

-Znaš ko mi je rekao za ovaj metod dešifrovanja?

-Reci mi, ne znam, a zanima me baš…

-Rusmir Mahmutčehajić, odgovori Kurila.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

I stvarno, dok Kurilić suhom travom briše kameni krst star više od jednog stoljeća, gledam kako ćirilična slova sada već jasnije dobijaju svoj oblik i značenje. Čitamo dalje. Do Stojana je sahranjena njegova životna saputnica.

”Ovđe leži Cvijeta Đurić, rođena 1864., supruga Stojanova, umrla 1907.”

Povorka se primicala. Prati je oko stotinu i pedeset ljudi, plus još dvadeset-trideset živih duša koje su čekale na Radimlji. Razmišljao sam dok smo čekali o tome kako u selu Poprati na čijem smo mjesnom groblju nema više od deset pravoslavaca koji trenutno žive na svom ognjištu. Među njima je do prije tri dana bila i Koviljka Jokišić koju smo eto ovom prilikom ispratili na vječno počivalište.

Na um pade mi onaj natpis i godina rođenja Stojana Đurića. Rođen je bio tačno prije 163 godine. A ovo malo groblje puno je i još starijih krstova i grobova, što znači da su u njemu sahranjivani vjerovatno i oni ljudi koji su svoj životni put skončavali kada se ovdje spominjani Stojan nije još bio ni rodio.

-Sumnjam da će se više ikada Srbi ovdje vratiti!

To je rečenica koju sam u posljednjih 20 godina čuo 20.000 puta. Sjećam se iz priča starijih iz porodice da nijedan rat na ovim prostorima nije završio, a da nije ostavljena zla krv i zla kob kao ostavština ružnog i poganog vremena. Sjećanja prema pričama starijih, dosežu mi do zbivanja iz perioda 1940.-1945. U samo jednoj noći, onoj Vidovopoljskoj, ustaše i domobrani pod oznakama NDH pobili su sve srpsko što im je šaka palo. Selo Poprati ostalo je u jednoj noći bez muške pravoslavne glave. Pošteđeno je tek poneko dijete. Samo je od ljudi preživio Milan Đurić koji je imao sreću u nesreći da su ga Talijani odveli, pa im je uspio nekako pobjeći.

Odnekud je samo dojahao na konju u Poprati, kad je uslijedilo oslobođenje, pričali su stariji.

Pravoslavni sveštenik predvodio je obred, a mi smo stajali mirno i dostojanstveno, s pijetetom ispraćajući Koviljku Jokišić. Ljudi su se nepravilno i neselektivno raštrkali po groblju, što je mladog popa tek pristiglog odnekud iz Bosne malo iznenadilo, pa je uslijedio njegov poziv:

-Ljudi, približite se i budite zajedno u molitvi.”

Poslušaše ga. Ljudi se za korak dva primaknuše. Moj položaj u odnosu prema grobnici značio je da popova sugestija za mene ne važi. Već sam bio tu negdje na tri ili četiri koraka. Jedan čovjek mi je dodao svijeću kao i ostalim ljudima pored i ispred mene. Upalismo svi svoju svijeću i molitva je otpočela.

Dok sam držao svijeću u ruci, lagani dašak povjetarca lizao je lice plamena. Na dnevnoj svjetlosti u nekoliko navrata smio bih se zakleti da je plamen bio ugušen. Međutim, kad bih slobodnu ruku nadnio ispred plamena onaj svjetlonarančasti jezičak s vrha fitilja bi živnuo. I tako sve dok je trajala molitva.

Razmišljao sam o popovim riječima. I ponavljao što sam uspio stići za njim. Iste su to riječi koje govore i katolički i muslimanski svećenici na ovakvim obredima. Potpuno iste. Imaju isti značaj i istog zajedničkog nazivnika: Boga!

Tijelo Koviljke u grobnicu spustili su njen sin i bliža rodbina. Spustili su je do muža Dušana koji je umro par godina prije svoje životne odabranice i saputnice. Pokojni Dušan imao je 10 godina 1940. kada je morao u zbjeg sa svojima jer su im odvedeni i pobijeni očevi, stričevi, ujaci, djedovi, starija braća. Svi su u jednoj noći mučki ubijeni u Vidovopoljskoj noći.

Kada je posljednji rat na ovim prostorima počeo uzmati danak u krvi, odnosno, kada se glava gubila lakše nego što kremen upaljača pljune iskricu iz koje nastane plamen, Dušan je stao pred crnogorske rezerviste odmah na početku, a kasnije i pred Bele orlove. Sjećam se i sam tih dana i događaja. Rekao im je ovako:

”Prođite dalje, ovdje nemate šta tražiti!

Nama bi dolazio da nas smiri, ohrabri, utješi i ulije nam nadu i vjeru u našu istost. U našu jednakost. Govorio bi nam:

Ništa ne brinite, samo mirujte. Dok sam ja ođe, ništa vam se neće desiti!


I bilo je tako. Ništa nam se nije desilo. U to su došli ”oslobodioci” na krilima ”lipanjskih zora”.

Dušan, Čedo, Milenko, Momčilo, Slobodan, Jovo, Gojko, Vojo, Desan, Goran, Mile, Rajko morali su krenuti da spašavaju žive glave ispred bojovnika koji su klicali o lipanjskim zorama. Miloš nije imao sreće da sačuva glavu. Odveli su ga u Dretelj i ubili. Zajedno s njim bili su mu i sinovi Tihomir i Miro. Njih su poštedjeli.

I dan danas, a od tada su prošle 23 godine kroz glavu mi odzvanjaju riječi Čede Đurića, isto tako upokojenog i sahranjenog na ovom istom groblju. Dok su bježali ispred bojovnika i Lipanjskih zora, Čedo nam je u prolazu progovorio samo ovako:

-Ljudi, ili hajdete s nama ili se spašavajte kako god umijete i znadete. Još vi ne znate šta vas čeka!

A to šta je čekalo poslije Lipanjskih zora dobilo je potvrdu u Čedovoj slutnji i prognozi. S pomiješanim osjećanjima napustio sam jučer među zadnjim pravoslavno groblje na Radimlji. Na prstima mi se osušio vosak s one svijeće što je dogorjevala kako je molitva odmicala. Nisam skidao taj vosak s prstiju. Samo sam ga osjećao pod slobodnim prstima. Da osjetim ljudskost, istost i jednakost nas ovakvih prokletih i zavedenih.

Izluđenih!


 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije