Imam dva pasoša, tri domovine, četiri porodice, pet adresa, svačija sam i ničija.
Neprekidno putujem. „Baš mi te žao“, kaže mi moja Amela sa troje djece pod miškom. Dolazim i odlazim, širim ruke na dolasku i gutam suze na rastanku, uvijek zapućena, uvijek sa rokovnikom u glavi i mentalnim podsjetnicima da nešto ne zaboravim, nešto važno, poput pasoša, ključeva ili novčanika. Koliko ostaješ i kad ćeš nam opet doći su pitanja na koja uglavnom nemam odgovor. Malo sam u Sarajevu, malo u Beogradu, malo na selu, malo na Pelješcu, malo u inostranstvu, pa i život i posao i zadovoljstvo organizujem tako terenski, sve svoje nosim sa sobom, uvijek gost, rijetko domaćin.
Možda smo skloni da zavidimo svjetskim putnicima i pustolovima, kreativcima i otkačenjacima, ali -čovjeka uglavnom cijenimo po tome koliko je prizemljen. Nekretninama pogotovo. Iz ove perspektive počinjem da mislim da se samo mrtav čovjek može cijeniti nekretninom. Onaj koji nikud ne ide, onaj što se u pepeo ili u kamen pretvorio. Onaj što nije ni energija ni akcija ni emocija, već materija. Kad se pretvoriš u šaku mineralnog praha, kad si grobno mjesto sa spomenikom, jedino tad je nekretnina sa punim pravom tvoja odrednica, vječna sudbina i vrijednost. Ipak, u neke će se na mjestu tvog groba nešto drugo izgraditi, i mnogim velikim ljudima se ne zna mjesto ukopa, pa duhovna zaostavština ipak u konačnici nadjačava materijalnu, jer je manifestacija ipak jača od materijalizacije.
Vidjela sam jednom prilikom u Muzeju moderne umjetnosti na Menhetnu genijalno rješenje kako da poslije smrti budeš još malo od koristi živima, još malo prisutan. Spojene nekakve žičice na sanduk, pa kad se počneš raspadati i kad bakterije počnu proizvoditi energiju od tvojih ostataka, da preko žičica svijetli ukras za jelku ili kakva lampica za čitanje kroz koju ćeš još malo biti sa najdražima. Eto ideje onima koje grize savjest što nisu više vremena provodili sa porodicom.
Moja perspektiva je uvijek malo iščašena. Nisam pod uticajem lokalne politike jer nisam lokalna. U Sarajevu imam neke beogradske ideje, u Beogradu sarajevske, u gradu imam iskustva sa sela, na selo donosim grad. Rijetko imam sagovornika sa kojim dijelim sličan uvid u raznolike živote i podneblja. Sagovornika bez predrasuda o sopstvenim predrasudama.
Kažu da smo iz svemira svi jedno, da se ne vide granice i ne vide razlozi za ratove. Ne mora se u svemir za toga. Dovoljno je kretati se, posmatrati ljude iz različitih krajeva, dovoljno je fizički se izmjestiti da se psihički otrijezniš, dovoljno je otići u neku drugu zemlju da vijesti iz rodne grude zvuče nadrealno kako zaslužuju, dovoljno je obično slušanje da svi neobični stavovi, svi fašizmi i predrasude izađu iz dobrih ljudi kao najnormalnija stvar, jer s kim si takav si i gdje si takav si, pa gledaj s kim si i gledaj gdje si i gdje i s kim sve možeš biti, i tako ćeš znati šta sve jesi i možeš postati.
Da li je to kapitalizam, ili nešto pod drugim imenom, nije ni važno, uglavnom, nešto nam je reklo da je tradicija suvišan teret. Ko će nedjeljno jutro trošiti na vjersku službu, ko će motati trista sarmi za bližu i dalju rodbinu, zašto je Kusti kojeg sam juče srela po aerodromu bitno da ga sahrane ko pravoslavca, nije važno ko smo šta smo i odakle smo, i gdje će nam duša, važno je da je sada poklonimo nametnutom sistemu, važno je biti in, a ne out, važno je biti mekana kokica da ne bismo slučajno zapali za zub prosječnom konzumentu, jer ako zapadneš, ajme meni, autsajdera i otpadnika i buntovnika (bez razloga!). Nemamo pojma o kulturi i tradiciji, a kad se svađamo baš se toga uhvatimo. Svi se slažemo da je Bog jedan, i da nijedna vjera ne nalaže neprijateljstvo, pa opet govorimo kako je vjera kriva. Nisu ljudi krivi, oni su zaluđeni ideologijom, indoktrinirani, zatrovani idejom organizovane religije, ateizam je moderan i znak zdrave pameti, jer čovjek je sposoban da sam izađe na kraj sa problemima života. Tako se razmišljalo i prije dvjesta, trista godina, kad je napisan Robinzon Kruso. Čovjek se oslobađa ideje svemoćne više sile i počinje da vjeruje u sebe i svoje sposobnosti, pa svijet dobija priču o brodolomcu na pustom ostrvu koji svojom pameću i svojom snagom nalazi način da preživi. Problem je što Petko, koji mu se u neka doba pridruži, biva inferioran u odnosu na njega, sluga, pomoćnik, potrčko, što ukazuje na potrebu samosvjesnog, sposobnog čovjeka da mu neko služi.
(Ili služiš, ili hoćeš da ti se služi, to je konačno pitanje ne samo vjere, već i ateističkog morala. Organizovana religija je odličan čuvar kulture, mudrosti i znanja jednog naroda. Otud različita podneblja imaju različite elemente u vjerskoj službi, u njima je lokalno, svakodnevno znanje kad se nešto u polju radi, kad se obrezuje voće, postoji i kalendar. Po ruralnim krajevima ljudi idu po tradiciji u bogomolje i rade po pravilima koja se odnose na imanje, ali su duhovno sasvim odsutni, piju, kurvaju se, lažu, kradu. I bez uticaja na duh, religija je riznica korisnih znanja, ona je njegovala pismenost, pravila zapise, čuvala zapise, čuvala istoriju. Ateizam je tabor bez tradicije, ateizam je univerzalan, svi su ateisti isti, i onaj dio sebe koji bi trošili na religiju troše na druge stvari, ideologije i uvjerenja. Ateisti nisu organizovani, ateizam je poricanje Boga, nevjerica u Boga, pa je samim tim odricanje, reakcija na nešto, ne može se definisati bez pojave koju negira, odnosno ne postoji samo od sebe. Anarhizam, za razliku od ateizma ima sopstveni sistem i zaslužuje novo ime, jer se upravo zbog očite negacije često pogrešno shvata negativno kao „stanje bezvlašća i haosa“ )
Dakle, loša strana ateizma je što ne nudi tradiciju koje bi se upravo oslobođeni teisti mogli držati. Kao okupljanja bivših alkoholičara. Ako je religija opasna indoktrinacija, kad se ateista oslobodi i nađe sam, na ledini, neko će ga već pokupiti, neka ideologija. Biće humanista? Komunista? Kapitalista? Socijalista? Ima li ateista obavezu da se svjesno ideološki opredijeli ili je dovoljno to što nije teista da mu se prizna određena društvena pozicija. Kako mi „ja nisam vatrogasac“ može pomoći da znam ko si? Među ateistima često znaju biti veliki teisti koji misle da je ateizam ono kad si protiv ratovanja u ime vjere. U svakom slučaju, bez obzira na razloge, tradicija, često usko povezana sa religijom, postaje simbol dosadne prošlosti i zatucanosti.
Statistike kažu da se amerikanac u prosjeku seli svakih pet godina. Problem je prodati kuću, naročito u doba krize, pa je zavladala moda da se u te svrhe koristi kipić Svetog Josifa, Isusovog oca. Međutim, ne uzima se kipić da se pred njim moli, već ga treba zakopati, okrenutog naglavačke, u dvorište kuće koje bi da se riješiš.
Tako, ako kupite kuću u Americi, pa ašovom nabodete Josifa, velike su šanse da ih ima još pobodenih po dvorištu. Sveca naglavce pa u zemlju baš fino ide sa iskopavanjem mrtvaca ili naopakim krstom ili miniranjem Bude ili paljenjem bogomolje. Dobro je za biznis, za instant korist, đavo je promptniji od Boga, za nečastivog je dovoljno nešto nakaradno da uradiš, dok Gospod hoće da se ponašaš, moliš, odričeš, umiljavaš, trpiš, opraštaš i sve druge beskičmenjačke stvari.
Mogla bih danima da pišem o tome kako različito žive svi moji ljudi rasuti po ovom lijepom svijetu. A svi pojedu otprilike koliko stane u tanjir, i legnu u otprilike dva kvadrata, koliko god imali ili nemali, žive isti ovozemaljski život, samo su im onozemaljski izgledi, rekla bih, drugačiji. Svi smo slobodni i svi smo sluge. Neko posti i moli se Bogu, neko pretjeruje u jelu i piću i služi Svetoj Novčanici, prvi njeguje kulturu nadanja, a drugi živi u kulturi straha i neizvjesnosti, jer je novčanica neumoljiva, a i daleko od svemoćne.
Čitam zanimljivu knjigu o ljudskoj „nepredviljivosti“. Šta je to što utiče na naše odluke i ponašanje, između ostalog, bavi se pitanjem monetarnih i socijalnih normi, pa kaže: čovjek je rad pomoći, učiniti uslugu, jer ponašanje po društvenim normama pruža zadovoljstvo. Kada mu se za taj rad ponudi novčana naknada, tj. kada se sa društvenih normi pređe na novčane, stav se automatski mijenja, pa se čovjek može i uvrijediti jer pomisli „zar moj rad vrijedi samo toliko novca“. Kada dođe do promjene norme, nije bitno što je isti taj čovjek bio veoma raspoložen da svoj rad pokloni.
U Americi se već godinama održava festival pod nazivom Burning man, čovjek u plamenu. Naziv dolazi od običaja da se na kraju festivala zapali statua čovjeka koju učesnici napravili, no to nije važno koliko je važna činjenica da za vrijeme festivala novac nije prihvatljivo sredstvo plaćanja. Učesnici žive, jedu, uživaju i zabavljaju se razmjenjujući robu ili usluge. Maseri masiraju, umjetnici slikaju, poklanjaju nakit, muzičari sviraju, kuvari kuvaju, pa to malo, privremeno društvo, sasvim uspješno funkcioniše vođeno isključivo društvenim normama. Novac možda nije svemoćan, ali je svakako dovoljno moćan da napravi radzor i probleme. Čovjek je društveno biće, piše u udžbeniku za osnovnu školu. Ne piše da je čovjek monetarno biće. Novac je garancija, vaučer, kad pokloniš nekom nakit a on nema šta da ti pokloni, pa ti da vaučer da se zna da ti se dužno neke vrijednosti, pa kad odeš drugome, i daš vaučer, sad je dužan njemu, i uvijek neko daje proizvod, a neko novac, rijetko se obje strane razmijene za konkretnu stvar, jedna uvijek dobija novac, vaučer, obećanje ispunjenja. Jer novac je potvrda na osnovu koje možeš dobiti nešto konkretno. Čovjek koji gomila novac gomila nenaplaćena dugovanja. Gomila potencijale. Gomila mogućnost za užitak ili korist, a nekonkretne užitke i koristi.
To obećanje zadovoljstva, to je život u monetarnom, materijalističkom sistemu. Na Burning Manu postoji samo direktno zadovoljavanje potrebe. Gladan si, priđi onome ko pravi hranu. Boli te vrat, zatraži masažu. Sreća nije potencijal, ili neka šansa koju zamisliš, sreća je osmijeh sad i ovdje, sreća je bliskost, iskrenost, povjerenje, i uvjerenje da si takav, kakav si sad, dovoljno dobar za sve što ti život može dati. To je sistem vjerovanja u zajednicu, braću i sestre vođene istim uzvišenim idejama ponašanja i opšte dobrobiti. To je vjera u dobrotu u ljudima i višu promisao koja vodi računa da se svi dugovi namire. To je vjera.
Rodiš se i umreš, što bi rekao Burhan Šaban. Kad umreš, ostaćeš da vječno ploviš u svojim mislima, napisao je Branko Kockica. Sve materijalno ostaće u ovom svijetu u koji si došao go i bespomoćan, i sa kojeg si isto tako otišao. Zato je šteta ostati, ako je Branko u pravu, čitavu vječnost u strahu, dugu i potencijalima. Šteta je život, koji je energija, promjena, razvoj pisati riječima negativnog prefiksa – nekretnina, ateizam. Mrdaj i vjeruj, osuđeni smo jedni na druge, što i nije tako loše jer čovjek je društveno biće. Onoliko koliko je toga svjestan. Ko ne vjeruje, nek si pribavi vaučera.