Jedni od onih bivših ljudi – tako bi se reklo za svu nas haustorčad koja smo odrasla na Argeti i Crtanom filmu u sedam i petnaest. Istini za volju, išli smo i u pozrište, makar dva puta sedmično, no danas nas ne može stići od guranja i laktanja ovih potonjih, čija svijest oblikuje predodžbu prvog reda kao pozerskog izloga u sred centra grada Sarajeva, alla kafić „Vatra“ koji nas uredno raspršujući hladi na ljetnjem suncu iz svoje bašte, kada bezobrazne cijene skoče i praše džepove „starih drugara 501“. 500 KM na sebi, marka u džepu. Šta je sa ovim današnjim vremenom u kojem smo zaglibili? Gjde smo u njemu? Jesmo li ostali „dokoni“? Različiti su sve momenti koji uviđam iz dana u dan kada krenem na posao, od samoga jutra. Najmanje što se na tom putu može desiti je to da se pas posere na ulazu u tolejbus, te da zbog toga cijeli jedan bataljon putnika čeka da se odnekud, nekim čudom, pojavi neko ko će to da počisti i oslobodi nas prevelike agonije čekanja dok svi negdje kasnimo. Svaki je nov razroki pogled upućen ka istom, kao pozdrav suptinika suputniku:“Šta hoćeš?! I ja sam platio za kartu!“ i svi se opet tako nevoljko gledaju jer, zaboga, govno izrazito smrdi, čudna je to fekalija, pa se više ne znamo ljudski ni ponašati.
Kada se okrenete leđima nacional-separatističkim korpusima kao izopćenik od vlastite vrste, pozdrav „Dobro jutro“ svoju semnatičku vrijednost svodi na provokaciju njihovih blaženskih slušnih aparat koje su dobili u amanet zajedno sa postratnom idejom „zlatnih kašika“, i prvi je u nizu selektiranja „komunističkih“ otpadnih elemenata kao što je sam pozdrav kojeg nerazumiju, jer tako nisu govorili od Turaka. Nelogičnost je majka znanja po kojem se treba kretati, jer neko je davno rekao:“Gdje počinje Bosna, prestaje svaka logika“
U pomodarstvu turskih serija i čuvenih bestselerskih Nijansi sive, ove, one boje: hipohondrijska svijest i nedostatak seksa, čitav jedan patos za Bali begom? Elem, tete iz tramvaja kažu:“Sine, znaš li da su počeli da traže dvojnika Sulejmana, ako budu tražili Ibrahima, odmah otđi se prijavi, pravo ličiš na njega“. Ok, možda je to divno i krasno, ali ipak takva opsesivnost će me uredno zaobići. Nemam sređen pasoš, a ko bi se sad još gurao čekajući u redu samo da predam papire za isti?! Mislim se:“Teto, nemam ja glamura za te manifestacije, a ni predispozicije da stvaram svoj lik i djelo preko šljaštavih realityja, pa da me proguraju kao da sam Mile koji je sjeo u Apollo 9, i konačno uspijem u životu i vidim tog Stambola grada kad već ne mogu na kredit“.
Posjekotina i ruglo vremena u kojem smo se zadesili, i dalje curi kao katran na razrovanu Ferhadiju koja se lagano puni studentarijom. Nekako se još uvijek pomalo nadam da će me shvatiti kada kažem:“Đole, proleće!“
