Dragi komšija,
pišem ti jer ne znam više šta da radim i kako da riješim problem. Znamo se mi komšija odavno, ja živim na šestom spratu našeg nebodera. Tamo ti je bio onaj veliki, prozračni, šestosobni stan sa dva dodatna sobička. Devedestih smo se mi sa šestog sprata zavadili, pa se dvije godine na sudu dogovarali kako da se podijelimo. E, pa kad nije išlo mirnim putem, onda smo se i pobili. Sjećaš se? Moraš se sjetiti i ti si nas mirio. Taj lijepi, veliki stan smo tih godina demolirali, pa ispregrađivali i napravili šest i po mračnih garsonjera. Svašta je bilo prije 20 godina ovdje, to znaš i sam. Mrtve glave su pale. Poslije se, mi komšije sa šestog, nismo čestito ni pozdravljali. Ama i gore je, nismo se mogli dogovoriti ni kako se pozdravlja, a kamoli da se pozdravimo. Pravili se da se i ne razumijemo. Bolje se razumjeli Kinez i Arapin nego mi među sobom. Kažu da su zato krive jezičke i kulturne razlike. Ja ti ne vjerujem u tu teoriju.
Da ne duljim, ne prođe ni dvadeset godina od te nevolje, kad opet belaj. Poplavi nas nešto odozgo, a ti si gore visoko iznad nas. Tako ja odlučih da ti napišem pismo.
Ne pišem ja da te optužim da si nas baš ti poplavio ili da ti tražim pare. Ne znam ja tačno je li ona vodurina došla od tebe ili onog iznad tebe ili od onog ispod tebe, ali znam da je došla odozgo. Znam i sam da mi sa šestog sprata, nismo uzorne komšije. Prljavi smo i prgavi. Volimo i glasno zapjevati. No gore od toga, glave porodica u našim garosnjerama su teški prevaranti i rasipnici, a ponašaju se kao da su bogom dati. Svako jutro, po zgradi ze razlete pa iznesu iz nasih stanova sve što je vrijedno i onda to budzasto prodaju. Prodaju oni nas namještaj, pa i uspomene, a kad nemaju šta prodati onda posuđuju novac od tebe i ovih gore sa finom kamatom. Na povratku se smješkaju i hvale dobro obavljenim poslom, a iz tvoje kante za smeće nam donesu iskorišteni plastični pribor za jelo i nama govore da je od suhoga zlata. Kao da smo mi budale? Ama i sam ih znaš. Uvališe nas naše glave, glavonje, u dugove do grla. Pravo da ti velim, niko ih u našim stanovima ne voli, ali do sada ih nije niko puno ni ružio. Ove moje komšije sa sprata i porodica iz stana su strpljivi neki ljudi. Trpe oni ove naše zulumćare i kad dolaze pijani i kad tuku ženu i kad se svađaju sa prvim komšijama. Trpe i ih kada se probude, iza podne i neumiveni i čupavi nađu sa jučerašnjim kavgadžijama i krenu u prošnju kod vas. Čim dođu do kakvih para, oni se u istoj kafani bratski zapiju, sve propiju i onda u zoru, kad svane svima, dođu kući ljuti i ako im ko prigovori – naprave nama neki novi belaj. Znaš i sam kakvi su. Ne daju se vidjeti ovih dana naše “mudre glave”, sve se nešto nadam da ih je voda odnijela. Nismo ih ni tražili jer kad je ono krenulo plaviti, mi smo svi skočili i spašavali jedne druge. Ne znam je li tebi to drago, ali nama jeste.
Nego sjećaš se komšo onog našeg Gavrila? Crn, malešan bio, stalno se žalio da ga nešto unutra boli. Govorio je da je bolestan od nepravde. Živio je Gavrilo, baš u mojoj sobi i upucao je tačno ovdje, gdje ja sjedim, tvog rođaka Franju, a biće gotovo tačno 100 godina. Upucao naš Gavrilo vašeg Franju Ferdinanda, a dok se Franjo šepurio po našem spratu. Svi pričaju da se tih dana Franjo ponašao kao da mu niko na svijetu ravan nije. Nije to opravdanje za Gavrilov metak i nije mi nikako pravo što ga ubi. Zlo je to. Da nesreća bude veća, ubi Gavrilo i Franjinu ženu. Ubio goste. Bruka! Moglo se to ljudski riješiti da je bilo pameti i kod vas i kod nas. Da na primjer vi malo sjašete sa naše grbače, a mi da malo poradimo na sebi? Nije bilo tada dovoljno pameti i dan-danas mi je žao zbog tog ubistva. Zabrljao je Gavrilo, ali što je Frannjo svojatao ono što nije njegovo? Što nije boga ti ostao gore, kod vas, bogatih? Šta ćemo mu mi i naša sirotinja, naš stan? Šta smo mu to mi mogli pružiti, a što on nije imao? Žao nam je Gavrilove prijeke naravi, ali bi šta bi. A, sjećaš se poslije toga, bila je takva marisana u zgradi da je pola zgrade izgorjelo? Silni narod je izginuo. Žao nam je zbog toga, ali nije Gavrilo te silne ljude pobio niti stanove palio. Kad se pročita šta je i kako je to bilo, ispade da tebi i tvojoj bogatoj familiji i nije bilo baš puno mrsko što se sve tako, naopako, desilo. Obrnule se tvoje pare, oplodio kapital, a neki se tvoji boga mi fino i proširili… hajde i neka su … ali nisu smjele tolike mrtve glave pasti da bi nekom bilo ljepše i šire.
Ne pišem ti ja zbog prošlosti ili problema među nama, nas stanara na šestom spratu. Mi to polako rješavamo i boga ti nemoj nam ti više nikada suditi niti nas trebaš miriti.
Ja ti pišem da te priupitam, hoćemo li konačno srediti ovu našu zgradu? Možda ti odozgo ne primjetiš probleme, jer tvoja kula izgleda sjajno. Počeo si je graditi još prije 500-600 godina na mrtvim urođenicima, roblju, dječijem radu, posječenim stablima, ratovima, smećem koji si bacao u rijeku, oblacima dima. Da se izrazim – vi ste gore, na vrhu, svoje bazene punili ukradenim snovima naše djece i evo su vam bazeni počeli puštati vodu na sve strane. Nije mi baš jasno kako do nas dođe ta mutna, smrdljiva vodurina, puna smeća. Nije mi jasno, kako to da dječiji snovi mogu postati smeće, ali vjeruj mi na riječ, upravo je tako ta voda izgledala kad je pokuljala. Pišem ti ne samo zbog te poplave, već i zato što nam djeca snove više nemaju. Danas naša djeca budna sanjaju samo kako da zarade što više novaca, kako da na brzinu nekoga prevare ili se klade od jutra do sutra za tuđu korist i šta će biti ako na taj način nešto i “postignu”? Kakvi neljudi će postati ovi naši dragulji, bog će dragi znati? Mi ih, još uvijek, pred spavanje učimo da se može i mora drugačije i da se bogatstvo mjeri količinom dobrih djela, a onda nas oni upitaju – “Ako je to zaista dobro, zašto smo ovako siromašni. Zašto je bolje onim iznad nas?”
Znaš i ti, a znam i ja odgovor, a znaš i ti da ja znam da ti znaš odgovor. 😀 Morao sam se malo našaliti u ovom jadu…
Znam da voliš pokazivati šta si sve stekao, pa nas zovneš u goste svake prestupne godine da i mi malo vidimo tu tvoje blještavilo, to silno bogatstvo, oružje, tu silu, ama taj rahatluk od pameti i odgovornosti. I nama se to sviđa. Baš je super biti opušten i bezbrižan i popovati odozgo. I mi bi to. I mi bi napravili bazene, vodoskoke, kakve imaš ti – pa prst u uho. No, ovako kako su stvari postavljene, jedino rješenje da i mi nađemo veću budalu od sebe pa mu uvaliti plastične ogrlice pod biserne. Da se i mi kao i ti snađemo? Ne hvala.
Ali komšo moj, šta da radimo?
U kreditima smo do guše što su ih uzeli u naše ime iz tvoje banke. Tvoji ljudi dolaze i vršljaju po našim stanovima i otkupljuju zlatni nakit što ostade od naših baka, baba i nana, ama odvrću i česme da bi na vaše, više spratove došlo više vode, a nama kako bude. Tvoji savjetnici govore da je rješenje za naše probleme da počnemo naplaćivati sami sebi čistu vodu i zrak, park, šetnju kroz ono malo šume što je ostalo, da naplaćujemo i zabranimo besplatan pogled sa prozora i govore nam da jedino tako možemo vratiti kredite i postati kao ti. Što nam bolan oni tvoji odozgo uvaljuju ono sterilno sjeme i tjerate nas da ga kupujemo i uzgajamo te nekakve genetski modificirane ruže, koje nit’ imaju trna i nit’ mirišu nit’ smrde? Fine su te tvoje ruže – ama isto plastične. Nama su ipak ljepše, ove naše đul-ruže i poslaću ti ja džaba presadu – ako te zanima. Tvoji našu najpametniju djecu odvode da vam služe po kući. Hvala vam na tome, jer kod nas mogu samo životariti, a i neki su kod vas postali i jako uspješni i pametni ljudi. Lijepo je to, ali mi bi više voljeli da naša djeca odrastaju sa nama, gdje smo i mi odrastali, pa da ih uzdižemo i pomažemo i da oni pomažu nama. Meni ne smeta da se naše klinceze i klinci druže sa tvojom djecom. Neka nauče dobre stvari jedni od drugih. No, moram ti reći, ti odgajaš oholu djecu, odgajaš ih da misle da su bolja od naše djece, daješ im sve i što ti pripada i što ne pripada. Učiš ih da trebaju otimati od slabijeg, a što je najgore, našu djecu si počeo učiti takvim stvarima. Ne valja ti posao. Nije to dobro. Ne može se pita od govana praviti niti dobro od zla.
Molim te komšija, porazmisli o čemu ti govorim. Ti si davno počeo uređivati svoj stan, a dok sam ja još bio seljak, nomad i stado od hiljadu i tristo ovaca napasao po brdima i dolinama. Tamo gdje je sad tvoj tržni centar je bila trava prst debela, a polje puklo dokle pogled seže, a kroz polje krivudavi bistri potok tekao. Dok sam ja napasao stoku i bacao kamenčiće u potok, ti si za to vrijeme bezglavo jurio naprijed, gradio kule, pa ti uskoro postade tijesno i u sopstvenoj koži. Poče se komšo, ti i tvoji širiti i gdje smijete i ne smijete. Pašnjaci nestadoše, pa i nas nagovori da je najbolje da zaboravimo sve ono što smo nekada znali i što nas je držalo zajedno i da je najbolje da budemo sebični i da ništa ne dijelimo, da ne vjerujemo nikome, jer ćemo u suprotnom postati siromašni.
Mi smo te poslušali i evo gdje smo… umjesto tog bogatstva, sada smo još veći siromasi i dužnici. Goli smo k'o pištolj i ne možemo ti više plaćati ni stanarinu za vlastiti stan. Sad ćeš reći da smo sami krivi što smo pristali na takva pravila. Jesmo, sami smo krivi što smo slušali budalu. Krivi smo i jer smo radili loše, a nadali se dobrom. Ne kažem ja da treba sad sve treba okrenuti tumbe, da mi tebi sada trebamo porušiti tvoju kulu, a koju smo i mi svojim rukama podizali, i da npr. ja trebam zasjesti na tvoje mjesto, u tvoj stan ili da sve zaboravim i opet čuvam ovce. Nema moj komšija više tih ovaca, ni polja, promijenilo se u međuvremenu svašta nešto. A i tvoja kula mi je nekako bezveze, hladna i ružna. Nego komšija, hajde da sjednemo, malo drugačije poredamo prioritete i da sklopimo ljudski dogovor. Šta misliš da se dogovorimo da dijelimo onoliko koliko je ko radom zaslužio, odnosno zajedničkog dobra stvorio u našoj zgradi, ali i da podižemo nejake? Šta misliš da oprostimo dugove i vi nama, i mi vama? Trebali bi se dogovoriti i da je priroda zajednička i da je moramo čuvati, a ne ovako, da na prevaru uzimaš sve od nas, a da bi samo tebi bilo fino? Traži kulturno i dobićeš šta ti treba, ali i ti se moraš naučiti davati. Morao bi i pod hitno prestati dograđivati nove kule. Infrastruktura nam je loša u zgradi i temelji neće izdržati ovu tvoju, ma moram ti reći – ne baš lijepu građevinu. Daj bolan dozovi se pameti, pa da bude bolje svima – i nama i tebi.
Komšija, ne prijetim ti ja, ali moraš shvatiti da ako se šta desi sa ovom našom zgradom, a ti pobjegneš u svoju žicom opasanu vilu, a mi dole ostanemo bez ičega – eto nas kod tebe. Moraćemo kod tebe naći krov nad glavom, malo se stisnuti. Nema komšo te sile na svijetu, koja će nas zaustaviti da doselimo kod tebe, pravedno podijelimo hranu i spasimo žive glave.
Moram ti još ovo reći, pored poplave, naše neodgovornosti i neozbiljnosti, tvoje nezajažljivosti i sebičnosti, imamo i problem statike i održavanja ove naše zgrade. Rekao mi je prekjučer onaj cvikeraš za 11-tog sprata, profesor, da se zgrada počela opasno naginjati, da se klima na krovu pokvarila i da bi nam moglo postati nesnošljivo toplo. Trebamo pod hitno zvati majstore.
Srdačan pozdrav,
komšija sa šestog sprata (garsonjera u sredini)
PS
Hvala ti što si me i ti pripazio u ovoj nesreći i organizovao hitnu, vatrogasce, majstore, tople deke i sendviče. Komšo, šta god da sam ti napisao gore bilo je u najboljoj namjeri da nešto napravimo od ove naše zgrade,da se dogovorimo šta da radimo, odaberemo boju fasade, zgradu polako renoviramo, pa se tako još više zbližimo, slavimo različite svece, družimo. A što ne bi za 1. Maj zajedno i janje okrenuli na ražnju? Joooj mene, izvini – ti si ono vegetarijanac! Ma nema veze, možemo roštiljati gljive i paprike.
I još da ti kažem – ja ti ovu susjedsku solidarnost neću nikada zaboraviti.