Koliko sam se samo puta u prošlosti zapitao, šta se to prelomi u čovjeku pa da može nekom nanijeti zlo, povrijediti ga fizički. Dali je želja da se nekom otkine glava, polomi noga, otkine nos, oplave podočnjaci, samo realnost u svakom od nas koju vješto prikrivamo ,primorani opšteprihvaćenim normama, ili je za puštanje zvijeri iz unutrašnjosti sebe potrebno nešto više. I baš ovih dana doživjeh otkrovenje i spoznah alu koja je čučala i hranila se čekajući da bude puštena. Veliki Novak osvoji još jednu veliku titulu. Eh,velika radost za nekolicinu malih okupljenih uz čips i pivo oko malog velikog ekrana. Još kad veliki Novak odluči da svoje emocije podjeli sa gledaocima na francuskom jeziku, moja se sreća eksponencijalno uveća a brojne oči mojih velikih malih prijatelja uperiše ka meni. Jedini koji je u gimnaziji odabrao francuski jezik doživjeće svojih par minuta slave. Ton se pojača, žene svjesne opasnosti se ućutaše, djeca su za svaki slučaj napolju cijeli meč. I u trenutku kada je Nole, na njemu svojstven šarmantan način počeo sa mesie and madmoazel, uključi se voditelj, žaleći što Novak ne govori na engleskom što bi on nama plebejcima očas posla preveo, već na francuskom pa će on da nam u međuvremenu kaže ponešto. I počne da nabraja ko je koje godine, koliko puta i u koliko sati osvajao Pariski turnin. I priča, melje,drobi sve do kraja Novakove izjave. Ukopao sam se. Ne mogu da vjerujem. Trenutak, jedan mali trenutak nije mogao da dozvoli mogućnost svom malom primitivnom egou da pretpostavi da, ako on ne razumije francuski, postoji neko od gledalaca ko ga zna. Zar ne zna mali polupismeni komentator da se u Banjaluci godinama u skoli uči i engleski, i njemački, i francuski i italijanski jezik. Zar ne dozvoljava i najmanju mogućnost da gledaoci nisu polupismeni i neobrazovani plebejci koje gleda svakog jutra u ogledalu. Ala u meni se budi i komeša, hoće da se istrgne iz grudi. Pokušaj čovjeka sjedi u nekakvoj kabini i pilji u tv poput bilo koga od nas i komentariše. Šta. Beskonačno nabrajanje podataka koje čita sa neta. Nemože se uopšte čuti udarac loptice, aplauz publike, smjeh….Nevjerovatno. Ako je „prenos“fudbalske utakmice glavni, najčešći komentar je „lopta je kod..“.Pa mi gledamo televiziju za slijepe. Moj Bože. Pa ti ljudi skriveni iza mikrofona bez predumišljaja i skrupula siluju nas svakodnevno nebrojenim imbecilnostima od kojih se i počivši Vuk prevrće u grobu a i živući Telebak poželi i da nije živ. Zgrabim telefon, da nazovem redakciju, da pitam samo čija tetka je vlasnik televizije, čiji ujak je sponzor prenosa, koji Bog se dešava da nema kraju ovom mrcvarenju zdravog razuma prosječnog gledaoca. Želja da budem pored „komentatora“ bar na sekundicu eruptira iz mene. Sekunda bi bila dovoljna. Ma i pola sekunde i krc.
Smiruju me, nemoj, pusti, tako je to kod nas, ne vrijedi da se nerviraš zbog budalaština, možeš uvijek smanjiti ton na tv-u, možeš promjeniti kanal….Onaj ko se javio sa druge strane telefonske linije vjerovatno u životu nije čuo ružnije riječi. Nije to bio komentator već portir, vjerovatno. Pitao se zasigurno koja je ovo budala. I u pravu je. Budala koja je učila tolike godine i ništa nije naučila. Zlo u čuvjeku koje čuči i vreba ne kontroliše čovjek u kome se nalazi već oni izvan. Koji ga prizivaju, hrane,draže i traže. A kad se oslobodi upravo se oni čudom čude kako se to i zašto zaboga dogodilo. Primjer je trivijalan, ali…..Bar je Novak pobjedio. A možda i nije.