Stalno slušamo o kupovini diploma, o ljudima na odgovornim političkim funkcijama sa sumnjivim diplomama, titulama… Naši učenici su među najgore ocenjenim na PISA testovima. Ali svi znamo i one sa pravim diplomama, čak dobre stručnjake u svojoj struci koji nemaju razvijene neke druge osobine i kvalitete. To su Jovanovićevi poluintelektualci. Kako podići kvalitet obrazovanja? Da li to može povećati blagostanje, subjektivno i u zajednici? Šta uopšte znači biti obrazovan čovjek?
Cijeli svijet se već duži period suočava sa izazovima u obrazovanju. Suočavamo se sa komercijalizacijom obrazovanja, tržište rada diktira trenutnu vrijednost određene struke. U postmoderni ili Tekućoj moderni, kako piše Bauman, vrijeme brzih promjena. Vrijeme fluidnih nestabilnih identiteta, jer se čovjek pretvara u potrošača koji zadovoljava svoje potrebe , koje se opet uvijek nalaze u budućnosti. Uvijek je ono nešto što nam fali, što bi mogli kupiti da dostignemo blagostanje. Sve to pretvara ljude u individualiste, u egocentričnoj sredini. Opet to tržište rada stvara određene prisile, kao što je obrazovanje. Dakle, obrazovanje postaje često prisila, nužnost.
Humanističko obrazovanje, još od Aristotela usmjerava se na razvoj cjelokupnog čovjeka. Obrazovanje je trebalo da stvori državljana, koji bi koristio cijeloj zajednici. Zatim krajem 18. vijeka, Humboldt, teži obnovi humanizma. Obrazovanje treba da stvori svestranu ličnost, sa moralnim osobinama. Obrazovan čovjek je cijelokupna ličnost, kultiviranog duha.
Danas imamo težnju da se obrazovanje suzi. Da se opšte obrazovanje odbacuje, da se ne uče nepotrebne stvari. Ali tu dolazimo do problema, naših učitelja i nastavnika. Svaki učenik se sa pravom pita „Šta će mi ovo?“ dok ga nastavnik istorije prekorava, jer nije naučio neke važne stvari. Veoma je bitno da se djetetu objasni zašto se uči, to što se uči. Znači, ključna stvar je imati cilj učenja. Znanje se ne bi trebalo usvajati radi samog sebe, nije samo sebi svrha. Da li je cilj stvaranje čovjeka, ili osposobljavanje za određenu svrhu.
Odlika ovog vremena je stvaranje individua, a odumiranje državljanstva. Državljanin je osoba koja radi na sebi i doprinosi društvu, dok je individua, skeptična, ne vjeruje u opšte dobro i gleda da izvuče dobro samo za sebe. Mi smo društvena bića po prirodi. Da bi postali ljudi ne moramo da idemo u školu, ali moramo da se razvijamo. Čovjek je jedino biće koje bez odgoja ne može.( Kant) A obrazovanje i vaspitanje je nemoguće odvojiti. Škola od porodice preuzima glavnu ulogu u vaspitanju djece. Zbog svega toga, velika je odgovornost učitelja, nastavnika… Ali ta profesija mora da bude važna u društvu, koliko zaslužuje. Ako bi nastavnici htjeli popraviti rezultate učenika u PISA testovima ili im izgraditi vrednosti i sposobnost kritičke valorizacije mnogobrojnog sadržaja koji dobijaju putem popularnih medija, trebalo bi ih osposobiti za pedagoški rad. Bilo da stvaraju nove stručne lekare ili nove ljude za političke promjene.
