Kome je bila potrebna “privatizacija”Javnog preduzeća Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla?
Uposlenici JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla, 2003.godine, kada je otpočelo zagovaranje “privatizacije”, izrazili su negodovanje, te su se oni upućeniji otvoreno protivili. Mnogi su bili zbunjeni u nadi da se ipak neće desiti ništa opasno.
Mislili su da je došlo vrijeme da se ovo preduzeće reorganizira s obzirom da je nastalo u ratnim okolnostima kada su pod krov Zavoda za izgradnju Tuzla useljeni Fond za sanaciju posljedica slijeganja, Fond za uređenje i korištenje gradskog građevinskog zemljišta i Stambeno preduzeće. Sve ove firme su 1994.godine, odnosno njihovi uposlenici, oprema i arhiva dovedeni na jedno mjesto kako bi se ono proglasilo pod jednim nazivom: JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla.
Bio je to , u ratno vrijeme, svojevrsni sabirni centar u koji je deportiran preostali uposleni kadar iz navedenih institucija a nakon što je znatan broj već napustio grad Tuzlu .
Vrlo brzo nakon rata ovaj “sabirni centar” počeo je da se prazni. Uslijedila je prva reorganizacija kojom se izdvaja Stambeno preduzeće, a koje je po izvršenoj privatizaciji stambenog fonda ušlo u stečaj da bi se konačno i ugasilo.
I tada je postojala nada da uposlenike ove firme neće zadesiti sudbina doskorašnjih radnih kolega.
JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla nastavila je da se bavi izgradnjom stambenih i poslovnih objekata za tržiste sa svim pratećim inženjering uslugama, prvenstveno projektovanjem i nadzorom.
I tek što je stvorena solidna stabilnost firme , 1999.godine, ponovno se saopštava, da je donesena Naredba Općinskog načelnika o isknjižavanju imovine Fonda za sanaciju šteta, Fonda za uređenje i korištenje građevinskog zemljišta i Zavoda za izgradnju iz poslovnih knjiga JP Direkcije za obnovu i izgradnju Tuzla.
Time je započela nova vlasnička politika Općine Tuzla, osnivača ovog Javnog preduzeća, a pocetak nove politike ostavio je svih ovih godina mnoga otvorena pitanja a ona su u krajnjem sveukupne međusobne odnose osnivača i ovog javnog preduzeća držala u stalnoj tenziji i nepovjerenju.
I tada je svih 60 uposlenika JP Direkcije smatralo da se ne treba brinuti za nastale promjene s obzirom da osnivačka prava za kojima je potegla Općina Tuzla povlače i obaveze osnivača da se svaka promjena odnosa obavi bez ugrožavanja budućeg statusa Direkcije i njenih uposlenika. Naime, smatralo se da osnivač ima prijedlog po pitanju nastavka rada Direkcije ili pak da je mogućno da se planira i potpuno gašenja Direkcije. Imalo se tada na umu i iskustvo Stambenog preduzeća koje je do juče bilo u sastavu ove kuće , koje je ugašeno a uposlenici zbrinuti raspoređivanjem na poslove u preostalim javnim preduzećima Općine Tuzla.
Nije se tada nikome ukazivala pomisao da ne postoji niti jedan od ovih prijedloga. Na vidiku se napokon ukazalo nešto sasvim treće, a to je nazvano “privatizacija”.
U slučaju novoformiranog drustva, JP”Direkcija za izgradnju”d.o.o.Tuzla, to nešto treće, takva “privatizacija”, podrazumjevala je kupovinu namještaja i opreme u vrijednosti od cca 370.000,00 KM, koju su kupili uposlenici drustva.
Nakon sto su kupci/uposlenici potpisali kupoprodajni ugovor i platili utvrđenu cijenu oni još uvijek nisu mogli znati šta su to tim ugovorom kupili i šta su to oni zapravo privatizirali.
Danas , nakon što je prošlo vrijeme u kojem je “privatizacija” donijela velike nevolje, mnogi znaju, da su za taj novac kupili samo sjećanje na bivšu firmu, u koju mogu da dođu kada su sjednice Skupštine društva, te da mogu da sjednu na stolicu koju su kupili u “privatizaciji”, a neki su osjećali jos veću sigurnost, oni su smatrali da su magičnim činom kupovine konačno učvrstili sigurnost svojih radnih mjesta ! Nije li se tada netko tako ružno i lukavo narugao uposlenicima Direkcije!?
Od svega najteže je bilo shvatiti da je novoformirano društvo i nakon izuzimanja imovine Fonda za sanaciju šteta i Fonda za uređenje i korištenje građevinskog zemljišta iz poslovnih knjiga, te predaje iste na upravljanje Općini Tuzla, bilo i dalje odgovorno za obaveze navedenih fondova po sudskim presudama.
Tada se konacno proniklo u “bice ove privatizacije”: shvaceno je da je kupljeno i podmetnuto kukavicije jaje, koje se vrlo brzo izleglo, i koje se i do danas prisilno mora cuvati i hraniti, a ova kukavica koja se izlegla je prozdrljiva; pa je trebalo se zaliti na nju Uredu ombudsmena za ljudska prava, koji je obecavao pomoc i savjet kako da se ova ptica nahrani a da to vise ne bude na teretu Direkcije.
Saznanje da Kupoprodajni ugovor sadrzi zlokobnu odredbu u clanu 9., a koju je rastumacio sud u nizu postupaka, cije su presude u svojim obrazlozenjima navodile da je to kopca koja veze novoformirano drustvo za obaveze njegovih prednika/dakle Fonda za sanaciju steta i Fonda za uredenje i koristenje gradj.zemljista/,bilo je tegobno.
Potom je i uvedena praksa Općinskog pravobranilaštva, da se u sudskim postupcima u kojima su Općina Tuzla i Direkcija bili istovremeno tuženi za štete nastale usljed slijeganja tla , da se ne reagira na činjenicu da Direkcija de fakto nema izvora sredstava kojima može da namiruje štete koje su u pojedinim slučajevima iznosile više desetina hiljada KM, te da se ne reagira niti od Opcine Tuzla, osnivaca JP Direkcije, ni onda kada je koncem 2004.godine radi prinudne naplate, jedne od presuda, račun Direkcije bio blokiran, pokazivalo je da su odnosi Općine Tuzla prema Direkciji krajnje netolerantni te su u ovim prilikama imali neprijateljski i zlonamjeran karakter.
No ipak, da se upitamo šta je onda privatizovano u toj takvoj “privatizaciji”?
O tome se nije moglo razgovarati sa općinskom administracijom i ako se pokušavalo razgovarati reagovali su jednako svi jednom specifičnom odioznosću. A moralo se razgovarati, jer je trebalo ići dalje; bila je neophodna nova uprava, nadzorni odbor , traženi su poslovni kontakti…
Budući, da je “privatizacija “ JP Direkcije za obnovu i izgradnju Tuzla obavljena tako da je ona u svojoj naravi zapravo kvaziprivatizacija te da je takvim postupkom izvršena tranzicija imovine Fonda za sanaciju posljedica slijeganja, Fonda za uređenje i korištenje gradskog građevinskog zemljišta i Zavoda za izgradnju, koja još nije okončana, treba očekivati da ove činjenice i okolnosti budu osnovni pokretac preispitivanja “privatizacije” JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla. Treba zahtjevati da se Općinsko vijeće Tuzla očituje po pitanju imovine bivših pravnih prednika JP Direkcije za obnovu i izgradnju, dakle da se ustanovi ova imovina i osigura njeno namjensko koristenje, buduci da je potekla iz finansijske aktivnosti privrede ovog regiona, one predratne privrede koja je ispunjavala svoju obavezu prema bivsim fondovima u obimu koji je oslikavao ekonomske potencijale tadasnje privrede tuzlanskog bazena.
S obzirom da oštećeni utužuju Općinu Tuzla i JP Direkciju za izgradnju d.o.o. Tuzla za štete nastale usljed slijeganja tla, i druge nastale štete, te da sudovi donose presude u kojima utvrđuju odgovornost navedenih subjekata/naravno, sada je broj takvih presuda znatno manji ali jednako tako je i tesko dati njihov konacan broj. Ne možemo isključiti ove činjenice jednako kao što se ne može zanemariti da je Direkcija nakon “privatizacije” po navedenim presudama platila značajan iznos svojih sredstava namjenjenih za objekte cija je izgradnja bila u toku, te da je ta nepravicna i podmetnuta obaveza permanentno, poput kamena u bubregu,razarala tkivo ove firme, koja u konacnici, kada se uvaze i druge okolnosti,nije mogla da ispuni blagovremeno svoje obaveze iz redovne djelatnosti.
Autor: Alida Hrustanbegović
Tuzla, 25.02.2014