Kada žive u gradu ljudi veoma lako povjeruju da je sve na dohvat ruke i da je lako zadovoljiti svoje potrebe. Ovakav stav je iluzija, jer gradovi ne mogu opstati sami za sebe. Da bi grad opstao on mora imati široko područje odakle se dopremaju svi resursi neophodni za funkcionisanje grada i zadovoljenje potreba stanovnika. U isto vrijeme, gradovi postaju skladište urbanog otpada.
Takav način života je postao neodrživ i zahtjeva promjenu načina života i svakodnevnog funkcinisanja stanovnikai grada u cjelini.
Gradovi su postali zvijer koja je vječito glana i kojoj nikada nije dosta energije, hrane, vode, građevinskog materijala… Hiljade cijevi, kamiona svakodnevno snabdijeva ovu zvijer koja gomila hiljade tona raznog smeća.
Da bi zadovoljio svoje potrebe, grad koji se širi, širi i područje odakle doprema sve ono što mu treba. Profesor Vilijam Ris je tu pojavu objasnio riječima: „Pravi urbani sistem je nekoliko stotina puta veći od stvarne veličine grada.“
Potrebe prema resursima su nam svaki dan sve veći i veći. I pored toga što nismo svjesni naša planeta Zemlja više ne može da se se oporavi od zadovoljavanja naših prohtjeva. Njen biokapacitet obnove je odavno narušen.
Današnja ljudska zajednica bi za svoj opstanak trebala 2,7 planeta, a ta potreba i dalje raste. Ni nas nije zaobišla ovakva realnost, da bi opstali nama je potrebna 1,5 planeta.
Uz istovremeno trošenje obnovljivih i neobnovljivih resursa dešava se i uništavanje i izumiranje životinja i biljaka. Uništavanje šuma i zagađenje voda samo pogoršava stanje. Sve skupa dovodi do klimatskih promjena koje uzrokuju nestašcu hrane.
Skoro milijardu ljudi gladuje i pati zbog nestašice vode.
Upravo taj nesklad između naših potreba i obnove planete izražava se ekološkim otiskom. Uzimamo od planete više nego što nam treba. Da bi svako ljudsko biće zadovoljilo svoje potrebno je 2,2ha, a planate raspolaže sa 1,8ha. To znači da su naši zahtjevi, naš ekološki otisak, znatno veći od kapaciteta planete i da svojim djelovanjem uzrokujemo degradaciju planete.
ZA KONKURS