Postoji scena u filmskoj verziji Selenićevog „Ubistva s predumišljajem“ kada Bijesni pas dolazi da mami Bogdana da se ponovo vrati na front i kada se se Bulika ražesti i unese mu se u facu pa pita: „Koliko ‘Rvata treba pokokati da bi se izjednačilo? Tisuća gore, tisuća dole?“
Kada vam je rođendan trebali biste biti radosni i makar na trenutak zaboraviti na vlastite, ali i probleme kojima ste okruženi. Ipak, niste robot da pritisnete određeno dugme i prebacite se, recimo, na neki euforično – veseli mood. Ali, ako ništa, država se pobrine da vas dovede u jedno od euforičnih stanja. I tako, baš na dan kada sam rođena, ugledam naslov „Banjaluka: Haos u Kliničkom centru: ne radi nijedan CT aparat, pacijenti se šalju u privatne klinike.“ Dok pišem ove redove, CT aparat je proradio i mi smo se uspjeli naručiti, nadam se i mnogi drugi pacijenti, ali…
Kada je moja mama operisala karcinom dojke tome su prethodile pretrage. Kontrolni ultrazvuk je uradila na banjalučkoj Poliklinici i tu naišla na izuzetnu, stručnu doktoricu. To je bilo itekako važno jer moja mama nije imala opipljiv problem, nije napipala kvržicu niti imala bolove i smetnje koji bi joj ukazivali na takvu bolest. Ali upravo ta doktorica je rekla da zatamnjenje u lijevoj dojci koje se vidi na snimku nije zanemarivo i, iako ne mora biti ništa ozbiljno, bilo bi bolje da se detaljnije pregleda. Mama je od te tačke krenula i išla dalje ka pretragama, liječenju i, naposljetku i srećom, izlječenju.
U mojim nalazima ultrazvuka dojki prva rečenica je: pozitivna genetika. Zato su moje kontrole na polugodišnjem, a ne na godišnjem nivou, kako bi svaka žena koja drži do sebe trebala i da radi. Jer, džaba i frizura, nokti i kvalitetna torba kada nemaš grudi da ti uz to pristaju. Srećom, kod mene je sve u redu, samo trebam redovno ići na kontrole i „držati se radiologa“, kako reče mamin hirurg, kod kojeg i ja idem na preglede. A kako danas, pogotovo nakon gore pomenute vijesti, ići i stići na redovne preglede? Pogotovo u situacijama kada se može desiti karcinom, kod kojeg se baš i ne može priuštiti luksuz da se čeka po šest i(li)više mjeseci da bi se došlo na red. A nije prvi put da CT ili neki drugi aparat zakaže. Nažalost, ni posljednji.
U početku, mama je željela da na ultrazvuk idem na Poliklinku, upravo kod pomenute doktorice radiologa kod koje je i ona bila. I došle smo tako mama i ja jednog martovskog poslijepodneva, a dočekala nas je medicinska sestra iz „stare garde“, stručna, ljubazna i posvećena i rekla nam da je prvi slobodan termin u decembru. Mama, urođenom i potpuno prirodnom brižnošću za dijete, pogotovo ono za koje se plaši da mu slučajno ne prenese nešto loše poput takve napasti, objašnjavala je kako je ona onkološki pacijent i kako je do decembra ipak puno čekanja. A ta fina sestra otvorila je sljedeću stranicu registratora i, kao da se pravdala, pokazala kako ima pacijentkinje naručene i za mart naredne godine. I onda nastavila kako je sve otišlo dođavola, kako je nemoguće raditi sa jednim aparatom, pogotovo na Poliklinici gdje se taj aparat koristi i za ultrazvuk dojki, kao i ultrazvuk stomaka. Još je bila i ogorčena zato što nije mogla radnu kolegicu upisati za pregled jer im nisu bile ovjerene knjižice. Tokom tog običnog, ljudskog razgovora, stalno se vraćala na to da, iako je svjesna da je ovdje sve pokradeno i lopovluk toliko uzeo maha, nikako joj nije bilo posve jasno kako se u svim tim silnim “nabavkama” nije mogao nabaviti još jedan ultrazvučni aparat. Pogotovo kada znate koliko su i pepeljare u mastodontu od zgrade Vlade RS koštale, dodala sam. I ipak nisam pristala na termin u decembru, zahvalile smo joj se na ljubaznosti i otišle. Mama je bila pokunjena, a ja sam je tješila da ne brine i da ću otići privatno.
I otišla sam, obavila pregled. Poslije sam se naručila u UKCRS i tu se takođe uvjerila da se čeka po 6 i više mjeseci. Ja, zbog one „pozitivne genetike“, ipak dobijam termin na svakih 6 mjeseci i ne moram čekati 7, 8, 9 ili više. Ne bi ni to bilo strašno i pogubno za mene, pa ipak… barem je to malo manje tereta kada znam da mogu otići redovno i kada treba. A za mene koja nikada ne kasnim, poštujem pravila, trudim se da u svim situacijama postupam ispravno, ta činjenica donosi i neku vrstu olakšanja.
Ali, šta ćemo kada CT ne radi? Kada na kraju takve vijesti pročitate da je u prošloj godini 24.720 CT pretraga. Dobro da radi ikako, rekao bi neki revnosni penzioner. Za razliku od njega, ja se preznojavam u sebi jer nas dvoje, u ovoj našoj borbi, moramo imati određene termine za preglede da bi se kod muža provjeravalo stanje, učinak terapije i da doktorica može odrediti šta slijedi dalje. Nažalost, morate postati onkološki pacijent pa nećete morati čekati na CT pregled mjesecima. A, kažem vam, nekada je taj period ekvivalent za “kasno”. Jeste, u Banjaluci od kraja septembra prošle godine postoji i najsavremeniji PET/CT aparat. Ali isto tako, u banjalučkim bolnicama, recimo, nema sapuna i toalet papira tako da ni takve vijesti, kada idemo ukorak sa svijetom i nabavimo nešto veliko, nekako padnu u drugi plan. Jer, nije tu samo stvar nabavke nego se opet nameće pitanje koliko će se onda tek na tu vrstu pretrage čekati?
Nisam željela istraživati koliko košta CT aparat. Jer znam otprike koliko su tepisi, kante za otpatke, pepeljare, namještaj u zgradi Vlade RS. Zdanju kakvo nema ni neka uređena i stabilna država. Jer znam koliko su bili krediti za sina predsjednika Republike Srpske. Kućna apoteka jednog ministra, restoran sa posebnom vrstom sušija, ma da ne nabrajam, sve su to imeci nad imecima za ovako pišljiv i rasturen prostor, imeci kakve rijetko ko ima u normalnom svijetu. U tom nekom normalnom svijetu u kojem, zamislite, imaju CT i svaki drugi potreban aparat za medicinske pretrage. Ali, ovdje izgleda da nema potrebe nabavljati još jedan dok god je pacijenata koji će nositi deke, gaze, toalet papir i kojekakvu siću sa sobom u bolnicu. Izgleda da treba i da nose i da čekaju kada su već tako izabrali. Jer, dok su birali, od veličanja odabranih i tople čorbe koja ih je grijala pred svako zaokruživanje istih, sigurno nisu mogli dobaciti dotle da će “baš sve otići u k…”, kako je otresito zaključila Selenićeva Bulika.