<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kolektivna depresija i individualna euforija

21. septembar 2012, 12:00

„Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra i miline, pa jedva diše.

Svakves’o, zadovoljan, svak’ pijeva, samo se pijesma niđe ne čuje.“

David Štrbac, Jazavac pred sudom

                                                                                       PETAR KOČIĆ

                Kolektivno raspoloženje ljudi je zaista malo, tj. mnogo je više depresivnih nego srećnih ljudi. Glavni  razlog za ovo je stanje u našem društvu, gdije većina ljudi živi ISPOD granice siromaštva, a ostali u siromaštvu, ili na granici siromaštva, a samo veoma mali broj u bogatstvu.

               Svakodnevno nam se, a posebno u  posljednje vrijeme zbog nadolazećih izbora, ispira mozak da pojedinac može napraviti razliku. Oni koji mogu napraviti razliku su svakako grupe građana potpisivanjem određenih peticija, a nikako pojedinac kao jedinka.

Narod isto tako zna da izlaskom na ulice neće ništa postići, a posebno od kada je usvojen zakon o zabrani okupljanja ispred javnih ustanova, već samo u parkovima. Pa nema toliko mijesta da svi stanemo u park, a ako izađemo iz njega dobićemo pendrekom po leđima, glavi itd.

 U poslednje vrijeme popularno je prihvatanje sistema, da se uđe u sistem, i da će ti onda biti barem malo bolje. A i ovo je pogrešno i u većini slučajevajeva neisplativo. Šta to u stvari političke partije traže od svojih članova? Nekada su naplaćivali članarinu, i to im je između ostalih bio izvor prihoda, i to jedan od glavnih, ali svijesni da su ljudi osiromašili i da nemaju da izdvoje 20, 15 ili čak 10 konvertibilnih maraka za ovako nešto, jer i ako imaju taj novac moraju ga upotrebebe za preživljavanje. Ono što se traži od ovakvih „besplatnih“ članova je da jedanput godišnje dođu pod šator, i to doslovno pod šator gdije će primiti mito u vidu roštilja, i sl. Ali ovo me podsjeti na jednu japansku poslovicu ili bolje rečeno priču, koja ide nekako ovako:

Ide jedan „zapadnjak“, i vidi gladnog čovijeka, sažali se ode u prodavnicu i kupi mu ribu. Ovaj siromah je naravno bio zahvalan i zahvalio se svom dobrotvoru. Ovo je sve posmatrao neki Japanac koji dođe do ovoga zapadnjaka, i upita ga šta si to napravio? A ovaj mu začuđeno odgovori da je napravio milosrđe, tj. dobro dijelo. „Da to znam“, odgovori Japanac , ali koliko je dugotrajno to tvoje dijelo? Ovome zapadnjaku to već postane dosadno, jer je vidio da se našao u neobranom grožđu, i reče mu da ga ne zamara sa takvim stvarima. Sljedećeg dana dođe onaj isti Japanac na ono isto mijesto, i naravno kao što je i očekivao, tu zatekne onoga istog gladnog čovijeka. Japanac naravno pošto je očekivao sve ovo nije došao nespreman, već je sa sobom imao štap za pecanje i ne ispunjenu dozvolu za ribolov. Dođe do onoga gladnog čovijeka koji je sjedio i prosio pruži mu onaj štap za pecanje, upita ga za ime, ispuni dozvolu za pecanje, pa i nju dade čovijeku. Ovaj siromah u početku biješe zbunjen, ali kada se malo pribra uvidi da je ovaj Japanac za njega zaista mnogo učinio, tj. omogućio mu je trajan opstanak.

  Sa jednim roštiljem na godinu se ne može preživijeti čitava godina, ali sa radnim mijestom gdije se poštuju sva radnička prava nekako i može. Naravno ni ovaj jedan roštilj nije besplatan, već je njegova cijena „ispiranje mozga“.

Drugi cilj članova je da preko strankačke knjižice nađu zaposlenje.

To naravno polazi samo za rukom onima koji imaju porodične, ili nekakve druge veze sa visoko pozicioniranim funkcionerima iz stranke. A to polazi za rukom i onoj grupi ljudi koja spada u vijerne poslušnike stranke, i to tek nakon par godina.

Biti poslušnik stranke znači zanemariti sve svoje etičke, i druge principe. Znači pristati lagati, i baviti se poslovima koji ne služe na čast nikome. Znači biti onaj točkić u hijerarhiji koji ne misli svojom glavom, i koji pristaje da vijeruje u sve, ili da se pravi lud.

        Da su političari bar malo posvećeni ideji socijalne pravde, danas bi svi mi bar malo bolje živijeli.

 Do tada se neki okreću igrama na sreću i upadaju u još veće problema, a samo su prividno na dobitku i privremeno su srećni. Da srećni su ljudi i radeći na crno u sivoj ekonomiji. Ljudi su nažalost pretrpili mnogo toga u životu, i to ih je naučilo da trpe, ćute i rade najbolje što znaju od ponuđenog.