– Jesi li me sanjala?
– Nisam.
– Lažeš.
– Ne.
– A mogla bi?
– Neću.
– Da se samo nasmijem ili da ti vjerujem?
– Vjeruj!
– Zašto?
– Zato što loše lažem, pa šutim.
Zato što u tom snu pod nekim drugim nebom ti crtam osmijeh kroz indigo. Obojim onu tvoju sjenu sive boje iza očiju u neku drugu koju sam pronašla na onoj paleti ispod stola.
Zato što se penjem i spuštam istim srušenim stepeništem ludila kada se to desi.
Zato što se za san ne može popuniti narudžba, zatvoriš oči i on se uvuče kroz odškrinut prozor i zarobi te.
Zato što ne želim da vodim ovakve razgovore …
Zato što ne igram onu igru, ne bacam kockice pred tebe koje će se zauvijek kotrljati između jave i sna, zarobljene u noći između jučer i sutra.
Zato što poznajem tebe i tvoj bezobrazluk, pa ćeš me povući za ruku i trčati ispred mene kao blesav onom istom ulicom od prije. Zato što ću potrčati i ja. Zato što znam da to znaš. Zato što ćeš se osvrtati i vikati na mene da sam budala i da ću slomiti nogu opet, a ja ću te gađati RTG snimkom. Zato što ćeš zastati i podići pogled ka nebu preko tog komada filma i reći mi da imam lijepe kosti. Zato što je to tako sa snovima.
Zato što imamo mnogo toga što nemamo i zato što neće biti drugačije.
Zato što bi taj san bio kao propala potjera lovca. Lovca bez milosti i krova, koji će ići do beskraja u čizmama od olova da mi na rep stane.
Zato što mi se sviđa ta nikada ispričana priča. Kao nebranjena ljubav, kao najdraža slikovnica bez kraja, sa malo riječi i bezbroj crteža uvijenih u papirić od bombona sa višnjom, na kojoj piše slatka tajna. Zato što ću biti kriva i za ono što nisam, jer samo sam zaspala. Zato jer ne razumiješ ti to, sve dok jednom ne zaspeš isto tako.
Zato što ću se probuditi prije nego zavučem u tvoje džepove ruke da ih ugrijem i ostavim ti nešto za sreću. Krišom.
Zato.
– Vjerujem.
– Onda se nasmij i šuti, slušaj kišu neba boje indiga…