KOJE SRBE, KOJE VRBE?
Valjda sam zato mislio da Srbi imaju rogove. Zamišljao sam ih kao Dulokse, ružna bića iz močvara, negativce iz popularne američko-kanadske animirane serije, vječite podlace i pokvarenjake.
Ja sam dijete grada pod opsadom. Autentični predstavnik sarajevske podrumčadi, odrasle na norveškoj haringi, od čijeg smo smrada kržljali do puberteta. Ništa ne smrdi poput tih truhlih i posivjelih fileta, vađenih iz mračnih mora sjevernih, nekad potkraj Američkog građanskog rata.
Detonacije sam brojao na prste, u beskonačnim ponavljanjima prilikom koji su stradavali ''Velušići''. Uvečer bih se dugo zabavljao vrelim parafinom nestajućih svijeća, čije je trepćeće svijetlo oživljavalo sobu-bunker, u kojoj sam stekao svoj ratni staž. Jednom je u našem šporetu, zaostao među drvima, eksplodirao PAM-ov metak. Od tada strahujem na odgodu, štrecam zakašnjelo, ali posve otmjeno i fino.
Postoji cijeli sistem tih sarajevskih ratnih pokreta, iznenadnih trzaja, škleberenja i krikova koji se svojevoljno ne daju zaustaviti ni tokom primirja. Posebno pobrojani, kategorisani i temeljito opisani, ti se usplahireni gestovi mogu podvesti pod čuvenu minobacačku komandu: Razvucite im pamet, da ne mogu da spavaju!
Razvučena kao žvakaća, ta se pamet nerijetko ukrštala s ludilom. Sarajevska je ratna dokumentaristička proza sačuvala vjerovatno najmonstruozniju ikad zabilježenu osudu dječijeg nestašluka: Šuti sine, zaklat' će te čika Nikolica! – kako se od milja zvalo ratnog paljanskog velikomučenika Nikolu Koljevića.
Prvi razred sam pohađao u podrumu, svečano obloženom plastičnom UNHCR-ovom folijom. Nakon pretrčavanja ulice zastrte dekama i šatorskim krilima, s ciljem vizuelne prepreke snajperskom odstrelu, školska priča o djedu i baki koji su ''povuci-potegni'' ipak iščupali repu, bila mi je izrazito monotona, lišena ikakve dramske mogućnosti.
U klupi do mene sjedila je moja drugarica iz mahale, čije su nadlaktice bile žigosane gelerima i operacijama. Ta je svaku svoju nepodopštinu pravdala podsjećanjem na to da je ranjena. Njenu sestru u koju bismo se s proljeća zaljubljivali u grupama, jednog popodneva raskomadala je granata. Krikove i jauke njihovog oca, nisam zaboravio ni danas.
To je moje sarajevsko djetinjstvo, u tri čina. Sadržajno obogaćeno žuticom, koju je pratila romantična pošteda, izostanak s časova i egzotični obroci kombinovanih lunch paketa iz humanitarne pomoći.
Valjda sam zato mislio da Srbi imaju rogove. Zamišljao sam ih kao Dulokse, ružna bića iz močvara, negativce iz popularne američko-kanadske animirane serije, vječite podlace i pokvarenjake.
Adolescentske su perspektive bivale složenije. Dangubio sam posjećujući ekstremističke ruske web portale na čijim se stranicama veličala Karadžićeva šumska poezija. Iščitavao sam obimne forumske polemike besprizorne mržnje, pokvarenosti i ljudskog zastranjenja, a zatim i sam premetao stihove velikosrpskih ratnih hitova, krivotvoreći ih u adekvatne šovinističke svinjarije.
Tu bih neinteligentnu studentsku zabavu ponekad audizirao i puštao nekolicini jednako glupih sapatnika, koji bi se toj snimci škleberili, a onda me zbog nje kinjili i ucjenjivali.
Naumpale su mi te studentske budalaštine u danima Komemoracije i obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima, s pojavom natpisa mržnje prema Srbima, i poziva na gnusnu revanšističku provokaciju: Čekić, kolac, Jasenovac! Ta je pojava jednako tragična, morbidna i glupa, poput bogohulnih TV propovjednika koje okuplja kanonizirana svesrpska reality zvijezda Milomir Marić, uključujući i najpopularnijeg entitetskog šatordžiju i laktaša.
Ko su međutim, ti sasvim ''čovjekoliki'' i pravdoljubivi Srbi pred kojima bih se jednako posramio svojih studentskih budalaština, i tuđih šovinističkih ispada? Je li među njima sarajevski sveštenik Dragomir Ubiparipović koji je onomad časno demantovao zlonamjernu izjavu mitropolita Nikolaja o tome kako su sarajevski hramovi toliko oštećeni da su neupotrebljivi za bogosluženje?
Je li među onima koji bi me posramili i dr. Sekula Stanić, pedijatar i predratni načelnik fočanske bolnice koji je, gledajući zapaljene bošnjačke kuće, zapalio svoju vlastitu, a potom bio ubijen u rodnoj Miljevini?
Je li među njima Vladimir Srebrov, na prevaru uhvaćen na Ilidži, osuđen za izdaju, uz smrtnu kaznu – strijeljanjem, a potom zatvoren u zloglasni zatvor Kula, gdje je 39 mjeseci bio izložen najužasnijim torturama? Preživjeli logoraši Bošnjaci svjedoče o tome kako, dok ga četvorica "razvaljuju od batina", Srebrov viče: "Bosna, Bosna, Bosna".
Jesu li to Srbi kojih se ponekad sramim, ili su to vlastiti heroji moje svakodnevnice? Među njima romanijska dasina Bane koji se danima stidi jer mi je poslao pogrešnu čestitku za Bajram? Ili su to ''efendijini Srbi'' koji satima iz romanijskog snijega oslobađaju moj automobil? Ili je sveštenik od kojeg kupim terenca pa se našalim:
– Ne boj se pope, opet ti je Lada na Božijem putu! – a on se vrati u kuću, pa iznese staklenku materinog meda, kojim sam svu zimu otapao bronhitis.
Ne može se mržnja istjerati zloćom, već oprostom. Stoga, iako to još ne traže, ja opraštam srpskim zavojevačima oko Sarajeva. To je moje lično pravo!
Nikome ga ne prepuštam, niti ga ikome preporučujem. Opraštam moje uništeno sarajevsko djetinjstvo i sve što je kasnije po moj život, osjećaj i iskustvo proizašlo iz te kalvarije.
Oprost nema pogovora, i zato neka pomiri.
Oprost ne može uniziti, niti slabi čula.
Opraštam i neka i meni bude oprošteno, sve što je lahkomisleno i glupo!
Dok bude tako, ima dobrostive Bosne, taman da je k'o fildžan.