Učesnici jedna vjerski nastrojena ili da ne bi bilo neke uvrede da kažem vjerski osviještena osoba i jedna mentalno oboljela osoba sa harmonikom. Kada je u pitanju ova osoba sa harmonikom u pitanju je lokalno manje-više svima poznati Kalkan. Situacija je tekla otprilike ovako. Kalkan k'o Kalkan sa svojim forama, doskočicama, svirkom i pjesmom nastoji privući pažnju. Motiv je kako i sam kaže izmamiti osmjeh na lica ljudi, ali i pored toga i pored one redovne medicinske terapije i njegova lična terapija za bolest koja ga je snašla i svakako ušićariti koju markicu. U ovom slučaju umjesto markice bio bi to doručak. Kada je u pitanju ova druga osoba ne znam o kome se radi i nisam bazirao zaključak da se radi o vjerski osviještenoj osobi na stereotipnim osnovama tipa izgled, brada, način oblačenja i sličnim vizuelnim dojmovima nego na osnovanom zaključku iz priče pojedinca koja će uslijediti kasnije. U ovom dijelu pisanja još uvijek ne znam kako da nađem adekvatan naziv za osobu, a da pri tome ne upadnem u zamku stereotipa ili ne daj Bože uvrijedim nekog pojedinca ili skupinu. Tako da je najbolje da u daljoj priči to bude Osoba.
Sretoše se oni na pola ceste. Osoba u automobilu, a Kalkan pješački sa sve harmonikom i bijelom doktorskom kutom. Na brzinu se ispitaše. Kalkan baci tu par njemu svojstvenih doskočica i eto ga pade doručak. Osoba pravi gestu za svaku pohvalu. Parkira automobil izlazi iz auta i zajedno sa Kalkanom na pitu u pitarnicu ili udomaćeno rečeno buregdžinicu, posebno za ovu priču simboličnog naziva Nafaka. Kud je objekat prostorno malen kud je Kalkan takav da prosto želi da privlači pažnju tako da je ne moguće ne čuti ili ignorisati razgovor između njih dvojice. Osoba ne jede ali zato Kalkan naručuje pitu naravno na račun Osobe što je svakako bio osnovni povod i cilj i to se ne skriva. To je sve tako lijepo i ustvari uobičajeno kod dobrih ljudi ali uvijek vrijedno spomena i za svaku pohvalu. Stati, parkirati, izaći iz auta, sjesti sa nekim ko nema ili ne može sebi priuštiti i tog nekoga nahraniti, ne dajući mu novce jer ih može u svašta potrošiti, može se samo smatrati ultimativno fantastičnom ljudskom gestom. Samo do ovog dijela i radi ovakvih stvari vrijedi nešto zabilježiti i opisati. Da, svakako treba posvetiti više pažnje dobrim stvarima koje nas okružuju.
Ali u životu sve ima svoju cijenu pa tako i taj doručak i ova priča i mnoge druge stvari i neispričane priče. Razgovor između njih dvojice započinje tako da Kalkan, kako ono to najbolje zna, sa puno uvažavanja, poštujući dignitet osobe sa kojom razgovara, spominje smrt neke osobe. Pri tome, dijelom sa ciljem da ispoštuje osobu sa kojom sjedi, dijelom iz njemu svojstvene teatralnosti, koristi terminologiju koja bi se mogla nazvati vjerskom ali može se reći da je to i narodna terminologija i tu je zaista teško povući neku ravnu crtu i napraviti liniju razgraničenja. I tako Kalkan konstatuje da se neko preselio na Ahiret (iz arapskog: Akhirah) je naziv (u islamu) za „onaj“ ili „budući svijet“). I pored silne Kalkanove priče i dodvoravanja ipak sa druge strane slijedi lekcija. Tako je to u životu hoćeš džaba doručak moraš na neki način ga otplatiti. Ako već nisi zaradio slušaj. Osoba se odmah usredotočila na Kalkanovu alatku, osnovno sredstvo, crvenu malenu izhabanu harmoniku. Pita ga kad će se riješiti tog zla, pokazujući na harmoniku, nazivajući je laptopom. To je šejtanska posla, veliko zlo. Međutim i Kalkan se ne da. Stari lisac. Iako mentalno bolestan klikera dosta dobro. Opet učtivo sagovorniku pokušava da objasni svoje zdravstveno stanje, da mu je to na neki način lijek za dušu, izlaz iz muke i da ga čini sretnim da uveseljava ljude i da u ovim turobnim vremenima ljudima na neki način treba vratiti osmijeh na lice. Međutim ni druga strana ne popušta. Opet ponavljajući o kakvom se zlu radi i da se radi o nečemu što je na vrhu zabrana. Izričito zabranjeno. Instrument koji služi za prizivanje šejtana. Mislim da je napravio poređenje sa još nečim ali ne znam šta to bi. Ali odmah iza toga je to zlo od harmonike. Naravno jasno mi je da nije riječ o harmonici kao predmetu nego o onome šta ona proizvodi, a to je ta šejtanska posla. Nešto što se zove muzika.
Kalkan se i dalje nije dao zbuniti. Objašnjavajući svome sagovorniku da nema drugog načina da uveseljava šire i uže narodne mase. Osoba je u tome uljudno ustala i otišla sa konstatacijom da žuri i da će mu nabaviti neku drugu vrstu laptopa kako bi se riješio šejtanskog laptopa.
Čovjek koji boluje od PTSP-a i ko zna još čega našao je lijek u harmonici, u muzici. Kakva budala. Umjesto da ide okolo i baca bombe one se bavi tim ultimativnim zlom zvanim muzika. Zaista je mogao potražiti i naći spas i u vjeri ali eto nije. Našao ga je u harmonici.
Da koliko toliko uspijeva funkcionisati u „normalnom“ okruženju pomogla mu je dobrim dijelom konvencionalna medicina, a jednim dijelom to što radi i gdje je tu problem i kakvog li šejtan tu posla ima!? Mislim da je više posla imao kada je i zašto je ovaj obolio od PTSP-a. Ja ne znam da je muzika bilo koga ubila i da je neko umro od harmonike ili da je obolio zbog muzike. Da, zaista muzika ima taj zeznut simptom da izaziva emocije i ima tendenciju da čini ljude sretnim. To je svakako problem.
Shvaćam ja motive Osobe. Vjerske propise i zabrane. Savjetovanje u najboljoj namjeri. Ali mi nije baš jasan taj stav oko muzike. Uredu da ga je zatekao pijanog kako hoda i bulazni pa ga nahranio i nasavjetovao o zabrani i štetnosti alkohola. U tom slučaju mogao bi osnovano i pretpostaviti da ga je alkohol doveo do takvog nekakvog lošeg mentalnog stanja. Ali toliko pažnje posvetiti harmonici i ponašati se kao da zna i da je vidio da je sam šejtan iskovao i tu direktno iz džehenema izbacio, to mi je već neshvatljivo. Ali dobro ne želim da se uvučem u zaplet tabua, zabrana, vjerskih i svjetovnih dogmi.
Svojevremeno Hitler je počeo sa spaljivanjem knjiga i završio sa spaljivanjem ljudi. Ako se počne sa obilježavanjem muzičkih instrumenata kao ultimativnog zla i njihovim zabranjivanjem i uništavanjem, izračunajte sami na čemu bi to moglo završiti.
Iz svega ovoga dobijam dojam da je u stvari problem biti sretan. Nasmijana lica nisu poželjna. Trebamo svi hodati pognute glave, smrknuta i zabrinuta lica, prežati i zazirati jedni od drugih. Ne izazivati pojave slične veselju i smijehu jer ćemo naljutiti zle sile ili prekršiti neku od dogmi. I ni pod razno nikada ali baš nikada uključiti mozak, malo poraditi na mentalnoj higijeni i ponekad razmisliti o serviranim i gotovim istinama.