Danas sam se nakon mnogo godina vozila autobusom.Loše sam se osjećala,pa sam pomislila da smo sigurniji i ja i ostali učesnici u saobraćaju ako ne budem vozač.Naime, na rubu sam depresije pa se nisam mogla sjetiti nijedne najbolje prijateljice, nijednog najboljeg druga iz školskih klupa sa kojim bih podijelila svoj problem.Da živim na zapadu ili da sam barem bogata lijepo bih otišla kod kakvog psihića i u povjerljivoj tišini prostorije izjadala se.Ovako-ostalo mi je da se družim sama sa sobom i sa svojom mukom.
Ušla sam u autobus koji je u startu kasnio lijepih devet minuta, ali …kao da je kod nas vrijeme novac pa se ne smije izgubiti? Šta ako kasni?-reče jedan od putnika-dešava se. Jest ,vala, pomislim.Kao da smo i navikli na tačnost.Pa, jebote nije ti ovo Transibirska ili kako se sad već zove ,željeznica pa da hiljade kilometara prelaze s tačnošću,ne u minutu, nego u stotinku ko Husain Bolt. Stariji kolega mi je jednom pričao da je negdje čitao kako su tu nekad vozovi kasnili i po sedam dana, a onda se čiča Staljin dosjeti pa na svaki stub pored pruge okači po jednog željezničkog radnika. Taj voz je tada stigao na vrijeme i od tada nikada nije zakasnio.Još mu u živom sjećanju Staljinov potez. Ali ovo je kopneni saobraćaj i iznenađenja su moguća.Tako i kašnjenja. Da se ljutim?Možda. Međutim, čim sam sjela u autobus dočekao me ,da ne povjerujete, širok osmijeh vozača da sam u momentu pomislila kako se čak i poznajemo.Nismo se poznavali jer je i kondukter, desetak godina stariji tip od vozača imao širok osmijeh dobrodošlice. Opa, pomislih ,ovo je nešto novo.
U autobusu nema mnogo putnika.Nakon mene je ušao mlađi muškarac koji se poznaje sa osobljem autobusa.Iza mene, jedan u jednom, a drugi u drugom redu sjede dva mlađa momka.Preko puta je mlada žena sa previše tjelesne mase. Ne želim pričati i krijem se iza velikih tamnih naočara.A onda se kondukter, vraćajući se na mjesto nakon što je pregledao karte putnicima u zadnjem dijelu autobusa, obrati meni:
-Dama ima velikih problema?
-Ja!? Zašto to mislite?
-Zato što ovo radite-i pritom mi pokaza kako sam stiskala palac desne ruke ostalim prstima.
Na moj začuđen pogled uzvrati ponosno:
-Psihologija.
-Svaka čast-rekoh.
-A ko danas nema problema?-uzvrati žena s previše tjelesne mase.
„Ti imaš i to previše“-pomislih, ali nisam ništa rekla. Sjedeći u tihoj i skučenoj udobnosti sjedišta mislim dali je ovo najbolja ideja,ali…Ipak vlastita vozilica je vlastita vozilica.Možeš krenuti ,a i stati kad hoćeš.I niko ti neće brujati pored glave.Ali šta je tu je.Idemo dalje. Ubrzo saznam da su momci iza mene studenti prava u Sarajevu.
-Koja godina?-upita kondukter.
-Četvrta na fakultetu, a peta od kuće-odgovori jeda od momaka.
-Šta je to?Medicina?-pita kondukter.
-Ne,pravo.
-Odkud na pravu peta godina?-pita ponovo kondukter
. -Rekoh:peta od kuće, a četvrta na fakultetu-uzvrati momak. Tako saznah da je profesor jednom upisao ocjenu za GPPP umjesto za GPP, a koji je teži predmet.Inače profesor je načitan, ima znanje ali su mu maniri nula.Na sred predavanja izvuče kaiš.Ovdje se jedva uzdržah da ne upitam: u koje svrhe? Ili: jeli kaiš iz svojih hlača ili iz ladice kao ogledni primjerak? Inače, momci izgledaju sasvim regularno i sviđaju mi se njihove prikriveno-podsmješljive primjedbe na račun kolege, visokog, mršavog ,sa počupanim obrvama koji se inače bavi manekenstvom.Oh, ovi su još i uljudni!Kad se sjetim svoje reakcije kad sam se u toku predavanja okrenula i srela se sa pogledom Nećkovih očiju uokvirenih crnom maskarom!?Uh! Neznam kako se zove osoba koja ne trpi našminkane muškarce, ali ta sam.
Saznah i da jedan stanuje u domu,da plaća 114,00 KM, da je stolarija loša i da svaki treći dan mora čistiti zajednički wc.A ni u Konjicu nije sjajno, tako da ti ništa ne preostaje nego harakiri ako se sa diplomom vratiš da tražiš posao tu,u tom gradu.
Od vozača i momka koji je ušao na istoj stanici gdje i ja saznah da im je Budimir pomilovao zajedničkog poznanika.A momak ga je nekad ljetos sreo na KUM-u, ma sav istetoviran.Sve ti je jasno, zaključuju!(Meni nije,ali…) O hapšenju Ž.Budimira imaju slično mišljenje:nijedan se ne pita je li kriv ili nije, nego neka se ne hapsi samo sirotinja.Imala sam osjećaj da im je malkice i drago što je čovjek uhapšen.Kontaju kako se tu otvaraju neslućene mogućnosti za hapšenje i onih viših od Budimira i po rangu i po težini učinjenog (ne)djela. Onda komentari o GRAS-u i ministru koji neće da pregovara sa radnicima, o radnicima koji ne poštuju pravila štrajka, o premijeru i direktorici GRAS-a koji su zajedničkim snagama uništili Toplane,o,o…ma o svemu.
Sjedim,slušam i pomislim kako sam na svoj jad gotovo zaboravila.Samo da se ovo moje putovanje ne završi kao u istoimenom filmu.Srećom nije se tako završilo.Ljudi komentarišu, smiju se pa čak i kad o problemima pričaju, o lošijim stvarima to čine na način da ne poželiš otići ili druge poslati u vražiju mater, nego da pomisliš kako još ima ljudi s duhom koji su u stanju da ti, ako ne nasmiju, a onda barem poprave raspoloženje i dan.Bogami da nisam u toku ovih događaja na momente bih se nekim komentarima i nasmijala, a većina je bila zdrav bosanski rezon kakav ipak postoji iako rijetko dođe do izražaja u ovim vremenima.