KO TO FRČE ROGATIČKE SMRČE
Piše: Zoran Janković
Rogatički kraj bogat je kvalitetnom, crnogoričnom šumom. Ovo blago raste na takvim mjestima da se u skoro svaki šumski odjel može prići kamionom. I to sa prikolicom. Dok se u drugim krajevima, pa i u svim opštinama u okolini trupci pretovaraju i po nekoliko puta, ovdje se samo izvuku na šumski put i tu odmah tovare na kamion. I prodaju, naravno.
BLAGO CAR(EV)A MILORADA
Centralni račun „Šuma“ je u Banjaluci. Pare tamo idu. Nešto malo vraća se i ovdje. Opštini na čijoj teritoriji je odsječeno. Od trupca dugog nekoliko metara nama ostaje tek koji čeperak. Ali ko smo to „mi“? Ja, recimo, još nikad nisam vidio ni pare ni dinara od tih trupaca. A Vi, jeste li Vi, poštovani čitaoče?
Šuma je jedini rogatički resurs od kojeg se može natovariti kamion (nečeg) pa (negdje) odvesti, prodati, i pare donijeti u Rogaticu. Veći dio tih para ode za Banjaluke (već smo rekli), a šta bude sa lovom od trupaca koja (jedva-nekako) dođe u Rogaticu?
Direktor šumarstva pita se za ove pare. Imenuje ga vladajuća partija. To znaju i ptice na grani. Aktuelni direktor Milorad Jagodić godinama je bio u SDS-u. Dok je ova stranka vladala. Kad je na vlast došao SNSD očekivalo se da vladajuća stranka postavi svog čovjeka. Umjesto da vlasti mijenjaju direktora, direktor je promijenio stranku. I opet postao vlast. I ostao direktor.
Kako je gorljivi i vatreni esdeesovac postao plamteći esendeovac to ptice znaju. Banjalučke ptice. A zašto je to postao, e to znaju svi. Samo ne smiju da kažu jer je Milorad prijeke naravi a mnogo uticajan. Zbog interesa je postao esenesdeovac. Šuškavog, kaemovskog interesa. Ima li neki drugi, recite sami!? Podučite i mene ako ima.
Plata direktora šumarstva mora da je dobra. Saznati kolika je moguće je isto kao i guji vidjeti noge. Ali ako se šumar primakne milji maraka, mo'š mislit’ čemu se „diša“ primakne. Kao što nikad nije bilo sve u parama (tu su nekretine, pa dragocjeni metali, pa još dragocjeniji „kamenčići“) tako i ovdje nije „jadac“ u plati. Ima tu jedan drugi izvor prihoda koji je mnogo interesantniji od plate i zbog kojeg je takva pomama za ovim radnim mjestom. A bivši direktori žive dobro i desetinama godina nakon što im funkcija prestane.
A to je „ugrađivanje u kubik“.
MALO SLAĐA, MALO ZORKA, MALO TRUPCI I MOTORKA
Svakom vlasniku brente vitalni je interes da dobije što kvalitetniju oblovinu. Od toga mu zavisi poslovanje. Što je bolja klasa trupaca manje je drvne otpadi, a veći je procenat iskorišćenja. I veća je zarada vlasnika. Prosto ko pasulj.
„Sjemeć“ spada među najuspješnija preduzeća u sistemu „Šuma Srpske“. Dio uspješnosti ima zahvaliti prirodnim pogodnosti šuma, opisanim na početku teksta.
Drugi dio finansijske dobiti, prema tvrdnjama drvoprerađivača, „Sjemeć“ ostvaruje na način da se trupci klasiraju u višu klasu nego što to objektivno jesu, čime se dio njihove dobiti „preljeva“ šumskom gazdinstvu. Svim drvoprerađivačkim kapacitetima čiji vlasnici nisu bliski sa SNSD-om ili sa Miloradom Jagodićem zakida se na ovaj način.
Treća tajna uspješnog poslovanja jeste pretjerana sječa šuma. Čak i 40% iznad dozvoljenog, godišnjeg obima. Tako da se za svake dvije godine i malo jače isječe šume taman još za jednu godinu sječe; nepostojeću godinu, odnosno za neku narednu godinu sječa se „pojede na klasu“. Što se čak ni u ratu u rogatičkim šumama radilo nije.
Kad smo kod godina direktoru je preostala još samo jedna godina radnog staža, pa mu i nije baš primarna briga šta će biti sa šumom kad on ode u penziju. Plus nije mu namjera da ide u penziju, nego da se bavi politikom, da bude SNSD-ov načelnik opštine. Odatle bi lako ućutkao priče o pretjeranoj isječenosti za njegova mandata.
POLA PIJE POLA ŠARCU DAJE
Vratimo se onom spomenutom „ugrađivanju u kubik“. Zašto bi direktor šumarstva nekom tamo brentašu nabijao pare u džep? Nije li pitanje sasvim logično?
A odgovor još logičniji – zajednički interes. Malo meni malo tebi i obojica srećni i zadovoljni. Lapo lapo samo tišu, mišu.
Ali ni to se ne može sa svakim raditi. Mora postojati uzajamno povjerenje. To i partijska povezanost. I naređenje „odozgo“ s kim da se tako „radi“. U principu nikad se to ne čini sa drvoprerađivačima iz svog grada; uvijek sa ljudima sa strane. Koji i ako kad šta izbrljaju, „pri kafi“ ili pri snobovskom hvalisanju, manja je šansa da priča stigne tamo gdje ne treba.
Da se razumijemo, ja nisam rekao da ovo radi Jagodić. Govorio sam hipotetički. Principijelno. No… ima tu par činjenica koje i nisu za bacanje.
Najbolji trupci su smrčevi. Mnogo su bolji od jelovih, a smrčeva građa je znatno traženija i skuplja na tržištu. Traži se kao halva. Međutim, jele ima mnogo više nego smrče.
Iako su čak i Vlada RS i njen premijer Aleksandar Džombić lično pozvali šumska gazdinstva da uredno sirovinom snabdijevaju drvoprerađivače (a zar bi imali potrebe da pozivaju da je snabdijevanje uredno!?) u Rogatici se i poslije toga dešava da prođe po nekoliko dana a da kamioni ovdašnjih „brentaša“ ništa ne natovare. Nešto se čeka. A šta se čeka? Čeka se da se na lagerima prikupi dovoljno smrče da bi se, ovim najkvalitetnijim trupcima, natovarili kamioni „Savoksa“ iz Milića ili „Novog komerca“ sa Sokoca, pa tek onda se preostali trupci isporučuju Rogatičanima. I ne samo da dvije spomenute firme sa sjedištima van Rogatice tovare isključivo smrču a Rogatičani ono šta preostane, nego pajdaši vlasti i direktora i ne tovare bilo koju smrču; najčešće tovare onu čiji je prečnik najmanje 40 cm, koja je najkvalitetnija od svih trupaca i od koje ima najmanje otpada. Običnu srču tovare samo ako ove najbolje nema. Dok svi ostali nemaju nikakve šanse da kupe tu građu.
Ove kvalitetne smrče koja bi se i u Veneciji prodati mogla ponajviše ima u Vranj brdu i šumi poznatoj pod imenom Rađen. Odavde se odvozi put Milića i Sokoca dok drvoprerađivački kapaciteti „Vranj“ i „Rađen“ koji nose baš imena po ovim šumama mogu samo da sanjaju o tome da smrča dođe pod njihove žage. Iako je jedna od pomenutih mini-pilana u vlasništvu porodice bivšeg direktora „Sjemeća! I on ćuti i trpi. Ne smije ni da progovori o Jagodićevim „rabotama“ jer se boji da bi onda morao po oblovinu ići čak u Rudo ili Foču. Što se nekolicini drvoprerađivača već i događalo.
Zašto je to tako? Zašto Milorad Jagodić najkvalitetnije trupce šalje van Rogatice, a ovdašnjim kapacitetima isporučuje „restlove“? Ima li to veze sa onim već spominjanim „ugrađivanjem u kubik“? Upućeni spominju cifru od 20 do 30 KM. Pa čak i više. Po kubiku, po čemu bi drugom. Na dobar kamion tovari se i preko 35 kubika. Puta 30 KM po kubiku, pa Vi računajte. Dani su česti, a i kamioni sa smrčom često odlaze iz Rogatice.
IMA JEDNA BRENTA U PLANINI
Ne znam da li se sjećate da je prilikom predzadnje (ili koje li već) reforme u „Šumama“ lično Milorad Dodik izjavio da firme koje gazduju šumama „neće moći posjedovati ni motornu pilu“. Jedan dio tadašnjeg „Sjemeća“ prestruktuiran je u A.D. „Stara Gora“. Radnici su vlastitim parama otkupili onaj dio koji se bavio eksploatacijom i izvozom i konstituisali ga kao akcionarsko društvo.
Nakon godina agonije, a zbog nemogućnosti da samostalno posluje, proljetos je „Stara Gora“ ponovo fuzionisana u „Sjemeć“. Prezadovoljni što nisu ostali bez posla radnici su „zaboravili“ da su iz „Sjemeća“ i istupili ne svojom voljom nego po naređenju vlasti. Pare koje su uložili u kupovinu akcija nisu smjeli ni da spominju.
U „Sjemeć“ je sa „Starom Gorom“ stigla u brak i brenta na Brdinama. Usred šume. Pošto je neuspješno poslovala stavljena je van upotrebe. I zapečaćena, naravno. To je njen trenutni pravni status. Uprkos tome ova brenta sada u vlasništvu „Sjemeća“ uveliko reže. Istina ne stalno. Povremeno se pokreće i prorezuje. Ali zato, prema informacijama dostupnim potpisniku ovih redaka – nezakonito reže. Jer je zapečaćena. Ako se poslije ovog teksta ne lažiraju kakvi papiri da bi se dokazalo suprotno.
E sad zamislite ovakvu situaciju: Vi gazdujete šumom; Vi ste vlasnik i brente usred te šume; imate svoje radnike koji tu rade; skoro kad odsječete drvo ono Vam padne pod žage; šta će Vam papiri; prorežete i… i dajte meni godinu dana ovako da radim i ne pitajte više za mene. Samo recite kakvu predizbornu kampanju želite da Vam kupim. Za ove izbore Milorad Jagodić neće morati da isiječe čitav jedan odjel šume kao što je to uradio za predizbornu kampanju 2010 godine. Sad može i da sječe i prorezuje koliko god hoće, niko više nema nikakve kontrole niti uvida nad tim.
Ovo je situacija slična kao kad bi vuku dali da čuva ovce. I odobrili mu da ih šiša i muze. I da pojede poneko jagnje kad ogladni. A on je uvijek „gladan kao vuk“. Radnici koji rade u „Sjemeću“ prije će vam 3 miliona puta reći „otorinolaringologija“ „škafiškafnjak“ ili „ture bure valja bure ture gura“ i to sve ovo zajedno negoli ijedne riječi o nezakonitostima u „Sjemeću“. Niko ništa ne smije da pita. Odmah se prijeti otkazima.
LJUDI BUDIMO NELJUDI
Neću spomenuti imena samo da ljude ne bih ostavio bez posla. A poznata su mi. „Sjemeć“ je nasipao put u selu Grbavica na Boričkoj visoravni. Svim mještanima nasuti su i prilazi do kuća. Čak i do štala. I to je dobro. „Evropski čekić“ odnosno certifikat koji posjeduje „Sjemeć“ zabranjuju da šumarstvo profitabilno posluje, nego obavezuje da se ostvarena dobit ponovo vrati u zajednicu iz koje je šuma sječena. Tako da je ovo sasvim uredu. Ali nije uredu, nikako nije, to što do jedne kuće u selu put namjerno nije nasut. A radi se o domu porodice poginulog borca; danas kući njegovoga sina, čak radnika „Sjemeća“. Diskriminisan je zato što je član SDS-a. Posebnu notu cijelom ovom slučaju diskriminacije daje to što je direktor „Sjemeća“ Milorad Jagodić do unazad par godina i sam bio član SDS-a. I ne samo da je bio član nego je i na radnike vršio pritisak da se učlanjuju. A šta ako je upravo on izvršio pritisak na ovog čovjeka da se učlani u SDS, a danas ga šikanira zbog pripadnosti toj stranci! Nije li to primjer nevjerovatnog ljudskog licemjerja!
Samo činjenica da je afera dospjela u javnost spriječila je Milorada Jagodića da radnike „Sjemeća“ koji su bili na Petrovdan gosti na slavi SDS-a u Rogatici ne ostanu bez posla. Ali zato ga ništa nije moglo spriječiti da vlasnicima drvoprerađivačkih kapaciteta koji su bili na toj istoj slavi danima ne isporučuje trupce. Nakon što su organizovano otišli kod direktora da traže objašnjenje odgovoreno im je (približno): „Sami ste krivi. Šta vam je trebalo da idete na slavu? Nije u redu što vam ne dam oblovinu, ali nije u redu ni to što ste vi uradili. Ako mislite da imamo korektne odnose da vam nije palo na pamet da se više tako ponašate“!
I ljudi se ne ponašaju više. U Rogatici se samo ponašaju SNSD-ovci. Kao da je njihova. I Rogatica i sve u njoj. Uključujući i nas, sirotinju raju.