Nedavno sam odgledala djelo slovenačkog režisera Žige Virca, „Hjustone, imamo problem“, dugo najavljivani film o jugoslovenskom svemirskom programu. Nedugo zatim razgovaram sa prijateljem na temu pseudo-dokumentaraca, manipulacije činjenicama, fikcije i zbilje, i on spomenu film o Hitleru na šta, na obostrano oduševljenje, otkrismo da smo prije 24 godine gledali isti film na jednom od kanala RTS-a.
Bila je to 1994. godina, živjela sam tad kao izbjeglica u Baru, i jedne večeri sam sasvim slučajno naletjela na zanimljiv dokumentarac. Zanimljiv je blaga riječ. Bila je to fantastična priča o Hitleru i njegovim klonovima, vladarima iz sjenke i koječemu, a završila se amaterskim snimkom kroz prozor nekog stana na Dorćolu koji prikazuje Hitlera u stanu preko puta kako urla i tuče nekog mladića po glavi. ‘94. nije bilo nemoguće da je Hitler još uvijek živ. Dakle, poruka bijaše da je Hitler živ i da je po svoj prilici, ni manje ni više, negdje na Dorćolu. Sjećam se svoje totalne zapanjenosti, a potom povratka u studio gdje je objašnjeno da je sve to što sam odgledala samo primjer manipulacije činjenicama, da je sve kofol.
I tako, od svoje 17 godine, zahvaljujući tom lažnom dokumentarcu, ne vjerujem medijima. Eto, kakva sreća. Sa 14 sam prestala gledati dnevnik jer mi nije mogao reći jesu li moji roditelji u Sarajevu živi, a sa 17 sam shvatila da je čovjeka, uz malo truda i spretnosti, moguće uvjeriti u bilo šta.
O čemu se radilo
„Godine 1994. dokumentrana redakcija RTS-a emitovala je dokumentarnu emisiju “Adolf Hitler ili istine i laži”. Bio je to lažni dokumentarac o Hitleru koji je uradio reditelj Ljubomir Radovanović, pokušavajući da svojom emisijom odgovori na besmisao i propagandu koja je u to vreme emitovana iz informativnog programa RTS-a. Radovanović je, podražavajući metode iz TV Dnevnika, lažne informacije o tome da je Hitler živ u svom dokumentarcu plasirao kao istinu uz obimnu arhivu, “dokaze” i glas poznatog spikera Miodraga Zdravkovića, onog koji je bio pročitao vest o smrti Josipa Broza Tita. U ovoj epizodi, reditelj Ljubomir Radovanović govori o tome zašto i kako je nastajala emisija, u kakvom kontekstu je emitovana, kakav je bio njen dalji život i kakva je moć medijskih slika i reči.”
Ovako piše u opisu videa koji se može naći na jutjubu (link).
U videu koji možete pogledati preko linka Radovanović objašnjava kako je sa ekipom radio na ulicama Beograda i kako im se obratila slučajna prolaznica, vidno poremećena osoba, koja je počela pričati fantastičnu priču o Hitleru, na način na koji čvaknuti ljudi pričaju svoje nevjerovatne konstrukcije. Tako se rodila ideja da se sve to pretoči u „dokumentarac“ koji će prenijeti poruku zdravog razuma u tim teškim vremenima bezumlja, ratne propagande, fašizma i nacionalističke retorike. Kako bi izbjegli cenzuru, početak su snimili u stilu tipičnih dokumentarnih emisija o životima poznatih, računajući da bi eventualni cenzor poslije prvih pet minuta ocijenio da je film bezazlen i da se može pustiti u etar.
Tako i bi. Film se „ispod žita“ zavrtio na državnom kanalu i ušao, ako ne u zvaničnu istoriju kritike medija, onda svakako u moju ličnu. Preporučujem da ga potražite na internetu – „Adolf Hitler, istine i laži“, a potom i emisiju „Ja, mi i drugi – Hitler sa našeg ekrana“.
Da se vratim na film o jugoslovenskom svemirskom programu. Na početku Slavoj Žižek priča o Deda Mrazu. Kaže, roditelji se prave da postoji radi djece, a djeca se prave da vjeruju radi roditelja i poklona. Na kraju filma poručuje da to – što nešto nije istina – ne znači da nije istina.
Šta je, uostalom, ta istina?
Jesu li to današnje istine koje će sutra biti proglašene lažnim vijestima, jesu li to „vijesti“ koje se prenose pukim kopiranjem bez provjeravanja činjenica, ili su to naslovi izvučeni iz konteksta koji niko neće ni pročitati?
Znate li da prosječan čitalac ovog teksta nema pojma šta čita – kolumnu profesionalnog novinara, blog anonimne blogerke, stav redakcije ili mišljenje stručnjaka. Otkako javno pišem, a pišem duže od decenije, u više navrata sam dobijala kritike sa napomenom da se „zna ko me plaća“ i ko „stoji iza mene“. Eto kritičkog razmišljanja i opreznosti prosječnog konzumenta medija – sumnjiči se onaj ko piše za dž i iza kojeg stoji samo naslon od stolice, ali se bezrezervno guta ono što piše onaj ko zaista piše po nalogu nekog vladara iz sjenke.
Zaista, šta je istina?
Pa, kako kaže Žižek na kraju Vircovog filma, ništa nije istina i sve je istina. Nema se vremena, ni mentalne spremnosti u ovom vrtlogu informacija, da se istraže „činjenice“ koje počinju sa „stručnjaci navode“, „istraživanja su pokazala“ i „nauka je dokazala“. Kako se onda ima vremena da se moji autentični, neplaćeni i bez-zaleđni motivi dovode u pitanje? Odgovor je, čini mi se, jednostavan. Ja često pišem „uz dlaku“, dok „stručnjaci navode“, „istraživanja pokazuju“ i „nauka dokazuje“ ono što hrani ono najniže i najslabije u nama. Kad nešto potvrđuje naše sumnje, strahove i fobije, usvajamo ga bez razmišljanja. Ono, kofol, ide u prilog našem porivu za samoodržanjem. Poslije decenija agresivne propagande i njegovanja kulture straha, za očekivati je da su ljudi spremni prihvatiti sve što im diže gard. Sa druge strane, svaka priča koja ukazuje na potrebu rada na sebi, oslobađanja od iluzija, i njegovanja kulture „budi promjena koju želiš da vidiš“ izgleda privlačno koliko i stroga dijeta ili bacanje cigareta. Ne želimo raditi na sebi, već raditi na drugima, po mogućnosti toljagom.
Šta je istina?
Istina je da Hitler definitivno više nije živ jer je rođen 1889. Istina je da je ljudskim umom lako manipulisati. Na tu temu preporučujem knjigu „Predictably irrational“ (Predviljivo iracionalno) koja se bavi načinom na koji donosimo naizgled slučajne i nepredviljive odluke na koje je zapravo veoma jednostavno uticati. Imate dva automobila, crveni i plavi, i želite da prodate crveni. Jednostavno je – ponudite oba, ali crveni u dvije opcije, sa zimskim gumama i bez zimskih guma. Prodaćete onaj koji se nudi u „dvije opcije“. Teze koje su predstavljene u knjizi su istraživane kroz eksperimente u kojima su učestvovali isključivo studenti bostonskog MIT-a, dakle – ne baš prosječni „glupaci“ ili „naivčine“.
Za kraj, pogledajte i pročitajte ovo što sam spomenula. Ako ćete čitati samo naslove, ne čitajte ništa. Kako smo prozreli da je „šokantno“ u naslovu obična prevara, tako treba da se postavimo prema svemu što mediji štancaju. Treba odvojiti koji trenutak da se razmisli o najnovijim vijestima o Sjevernoj Koreji koja je odlučila da skine prst sa nuklearnog okidača iako je godinama baš taj prst izazivao najviše pažnje u pauzama između pandemija životinjskih gripa, najava smaka svijeta, Branđelininih bračnih problema i Šešeljevih performansa. Sramota je da u vremenu nikad dostupnijih informacija gegamo u redu za klanje kao u spotu Pink Flojdovog „Zida“.
Šta je istina?
Da se ne može vjerovati ničemu, pa ni tekstovima koje piše neka anonimna Cubik.