Koristeći se Ugovorom, zaključenim marta 1992.godine., Općina Tuzla tužila je, nakon minulog rata, Rudnik soli Tušanj za dug u iznosu od 87 miliona KM, a koji su potpisali proizvodžači i potrošači slanice.
Netko je tada uzviknuo, kako je industrijski sistem proizvodnje i prerade slanice (Rudnik soli, Fabrika soli, Fabrika sode i dr.) dužan Općini Tuzla milionske iznose a da se dokazi o tom dugovanju nalaze u dokumentu koji je potpisan. Ugovor je potpisan pred sami rat, kad se u zraku i ljudima sve pomijeralo i gubilo svoj stvarni oblik i smisao. Desilo se, da je tih dana bilo “upornih” koji su smatrali da treba podvući crtu, kao što se to povlači kod prostih kalkulacija poput onih u trgovini ili kafani.
I bili su na tom mjestu “priznanja duga” ljudi iz drugog ili trećeg safa Rudnika i fabrika, jer su ih tu poslali, ili su sami došli jer su “friško” na novim dužnostima, pa eto treba da se istaknu, da se vidi kako oni “poznaju probleme”.
Onaj ko je tada povlačio crtu izmedju Općine Tuzla , odnosno Fonda za sanaciju šteta, s jedne strane, Rudnika soli i fabrika soli i sode s druge strane, imao je “dara” za razgradnju, koja se u predratnom periodu uvlačila u sve što je bilo sistemsko riješenje, i vodila ga ka konačnom raspadanju. Takav dar imali su i rušitelji mostova u minulom ratu, koji su se “hvalili” da ce sagraditi “nove i lijepše mostove”.
Jedno je sigurno da su Rudnik i fabrike kao proizvodžači i potrošači slanice bili u problemima, jer je njihova proizvodnja već znatno odstupala od planirane, ali “to su njihovi unutrašnji problemi, sto to oni sami nerijese”!? govorile su one vlasti. Vlast hoće da se ispoštuju potpisani ugovori i sporazumi, a ukoliko se to ne učini: “Nema slanice”!
Bila je to pogodba u kojoj su se strane “usaglasile” oko obima nadoknađenih šteta koji je mogao biti izvjestan, dok obim šteta koje su pričinjene i koje nisu plaćene nemjerljiv i uvijek neizvjestan. (Nenaplaćena šteta svakako da je mjerljiva, ali na način da se dokazuje i mjeri u svakom pojedinačnom slučaju).
Tako su potpisnici “priznanja” duga učinili onako kako im je “servirano” i “nacifrano”. Potpisali su da su dužni sve te milione koje svakako nemaju.
U toku rata, 1994.godine., kadrovska struktura Fonda za sanaciju šteta se “raspada“ dok se Fond “utapa” u JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla.
U poslijeratnom periodu Direkcija će u ime i za račun općine Tuzla provesti privatizaciju oko 2 000 stanova Fonda šteta na osnovu Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
Preostalom imovinom Fonda (preostalim stanovima, poslovnim prostorima i zgradama kao i zemljištem) upravlja Općina Tuzla nakon izuzimanja imovine po već poznatoj naredbi Načelnika iz 1999.godine.
Uređenje i rekultivacija zemljišta na lokaciji “Pinga” mogli su se izvesti bez sveprisutne predimenzioniranosti, što je zasigurno povuklo zamašna finansijska sredstva.
Moglo se desiti da umjesto toga vidimo planove i rješenja za nekoliko krupnih objekata u centru grada, kao što je zgrada Kino “Centar”, ili pak zgrada “Stare pošte” blizu Skvera, a možda i zgrada u kojoj je ranije bila smiještena općinska administracija, dakle Stara zgrada općine. Ali ne, nije nam se to dogodilo, jer bi tada ugledali, u tim zgradama, nekog novog ulagača finansijskih sredstava koji bi svojim ulaganjem, ljepotom zdanja i inovativnošću privlačio veću pažnju, od one koja se traži od nas i koju treba da usmjerimo na slana jezera, bez obzira što u većem dijelu godine ona nestaju, pa kad bi i htjeli da im se divimo mi to i ne možemo jer ih naprosto nevidimo.
U toku jeseni, zime, proljeća i dugo do početka ljeta, kada šetamo mi vidimo ogoljeno kupalište sa ponekim manjim skupinama šetača, koji prolaze stazom, sa čije lijeve i desne strane zjapi “praznina” koja u tom trenu ničemu ne služi.
A ko su kreatori tužbe protiv Rudnika soli i ostalih kojom se traži naplata višemilionskog duga?
Dogodilo se, da su kadrovi bivšeg Fonda šteta u toku rata razrješeni te više nisu mogli da obavljaju poslove, za koje su svakako imali potrebita znanja i iskustvo. Potom su neki novi kadrovi ušli u općinsku administraciju, pošto su oni došli tada u Tuzlu, sa drugih prostora, ponajviše iz onih krajeva koja su poznata po širokim ravnicama i velikim rijekama. Ti novi kadrovi su bili “Hobiti kratkih nogu” koji su imali dječija sjećanja kako su njihovi očevi punili ambare i lovili ribu i kako su viskovima trgovali preko rijeke, te su tako plovili na “drugom splavu” kroz život ovdje u Tuzli.
Pomenuti kadar bivšeg Fonda za sanaciju šteta ponikao je na brdovitom tlu, koje je ograđeno sa svih strana fabričkim dimnjacima, te je uvijek znao, da se tako jedino može nastaviti, ako rade Rudnik soli, Fabrika sode, Fabrika soli, te sva ostala gigantska industrija na trokutu Tuzla-Lukavac-Banovići. Njima se nije moglo podmetnuti kukavičije jaje, oni nikada ne bi mogli nasrnuti kako se krenulo sa tom “nesretnom” tužbom.
U trokutu industrijskog bazena nikada se nije vjerovalo u život bez proizvodnje. Odlukom da se tuzi dopustilo se prebacivanje odgovornosti isključivo na drugog, u ovom slučaju na onog koji je nosilac proizvodnje i privrednog razvoja. Takvim postupkom, prihvaćena je okrutnost, kojom gazda veže i tuče kravu kako bi dala još mlijeka, te da je takva izopačenost “normalna” i o tome ne treba niti razmišljati. Ponovo je na sceni “intelektualno siledjistvo” naredbodavca.
Svatko onaj koji nije “mirisao” fabrički krug poput onog gdje se proizvodi kaustična soda i nije se susretao sa invalidima rada, koje su iznosili iz pogona sa sprženim nogama ili onaj koji nije vidio rudare što izlaze iz jama crvenih očiju od prašine, taj se ne smije usuditi da išta napiše i odlući prije negoli sjedne za pregovarački sto sa stvarnim predstavnicima ovih radnika. Bježeći od vlastite odgovornosti zbog drugačijeg ponašanja u ovim prilikama, taj isti ulazi u nestvarno puste prostore, poput onih koji obitavaju na praznim slanim jezerima Pinge.
Zašto se “Gollumu” žurilo da usmjeri tužbu prema Rudniku soli Tušanj i dr., a poznato je da su tuženoj strani već ponestala sredstva i već je znatno pala proizvodnja u predratnom periodu, te da ih i u sadašnjim prilikama i te kako nemaju?
Moguće je, da se radilo o scenariju, u kojem su trebali doći svi optuženi iz Rudnika i fabrika i da kleknu pred “Golluma” kako bi u konačnici ovog plana bili prinuđeni da potpišu sudsku nagodbu za tužiteljem. Toga dana, nakon što bi se “konacno” riješilo pitanje ove parnice, imao bi se “pravni osnov” za izmjenu zemljišno-knjižnog stanja u pogledu imovine bivšeg Fonda za sanaciju šteta. Tada bi se odahnulo, jer bi “Gollum imao svoj vakuf“. Ostavrili bi se dječaćki snovi, oni sanjani na brdu sa kojeg se vidi ravnica sve do rijeke.
U tom magičnom obzorju “Gollum” vidi u daljini kako se pojavljuje “novi Fond“ za sanaciju šteta “ljepši” od onog starog, koji je nestao. I tada, dok je potajno kovao plan da izvede novi “Šturm” na iscrpljenu privredu koja proizvodi i koristi slanicu, kada se kod napadaca pojavljuje i strah od pogibije, u trenu je sinula “genijalna” parola – “Tuzla je turistički grad”! Trebalo je da umiri, razdraga sebe i sve druge, trebalo je pokriti surovu stvarnost. To je ponavljao u sebi kao mantru, a potom i naglas, da sve zvoni stapajući se sa nepodnošljivom bukom koja je dolazila sa tuzlanskih saobraćajnica, i u kojoj više nitko nije čuo onog drugog, a nije mogao ni da razumije kako se eto dogodilo “cudo” da je Tuzla destinacija, … cega? Ma čekaj! Ne čuje se …
Autor: Alida Hrustanbegović
Tuzla, 02.03.2014