Vele da je najveća životna vještina i mudrolija posmatranje bez (pr)osuđivanja. Život će, možda, kad nas bude napuštao, prolijetati pred očima kao niz slika, a mi ćemo biti nemoćni da poduzimamo, zatečeni da razmišljamo, samo ćemo sagledavati prije nego se utopimo u poslovičnu svjetlost. Nadajmo se da je svjetlost. Branko Kockica je u svojoj knjizi, zaboravila sam joj naziv, predstavio teoriju da će svako od nas poslije smrti nastaviti sanjati ono što je prije smrti gledao. Ako ga je boljelo sve što vidi, eto pakla sa sedam binjiša.
Mi smo, reklo bi se, zemlja bezgrešnih. Vidi se to po tome kako često učestvujemo u kamenovanju. Naši stari su, u trenucima dokonice (sociolog Ratko Božović je lijepo objasnio razliku između dokonice i dokolice), uvježbavali i bacanje kamena s ramena jer očito nije fora frknut kamenčić, već zajmit gromadu pa je kečerski skoncentrisano lansirat što dalje i što žešće, da se zemlja zatrese u najmanje tri susjedne župe.
Čitam komentare na vijest o pokušaju samoubistva Šinejd O'Konor, i najviše simpatija je pobrao komentar koji je očito zasnovan na tezi da bogati ne plaču, i da svako kome novac i slava nisu dovoljni za sreću i zdravlje i treba da se rokne. Baš smo pravedni, bezgrešni, i ljuti. Iz perspektive velikog broja stanovnika planete koji nemaju ni pitke vode, a kamoli računar da se ljute na nesrećnu Šinejd, i mi mu dođemo bijesni bogataši koji bi se trebali roknut. Kamenom, pošto oskudijevamo živeć u (prokletoj) Bosni.
A u međuvremenu, negdje u svijetu ljudi furaju minimalizam. Kad im sine da ih konzumira rođeni konzumerizam, počnu polako da se oslobađaju svega suvišnog. To uglavnom ide sporo i postepeno. Poklanjaju poznanicima, humanitarnim organizacijama, dijele i odriču se, i naravno, često se bore sa potrebom da ipak zadrže neku nepotrebnu stvar koja im znači, ali se svi na kraju slože da se nakon odricanja osjećaju iznenađujuće dobro i zadovoljno. Odreknu se tako i više od 90% stvari.
Mnogi od nas su u ratu doživjeli nešto slično. Naravno, drugačije je kad je odricanje prisilno. Ipak, godilo je biti slobodan, spakovati život u jedan kofer, i pamtiti ljude, i doživljaje koji su popunili sve one praznine koje su ostale iza stvari. Za svaku stvar koju nismo imali dobili smo nešto drugo – prijatelje, pomoć, motivaciju, snagu…nešto daleko vrijednije i značajnije. Koliko se samo vremena oslobodilo što se nije imalo šta prat, slagat, peglat, odleđivat, registrovat…
Ipak, razumjeli smo da je naša primarna dužnost da budemo nesrećni i ljuti. Tuđe nesreće su relativizirane – Božija volja, zaslužena kazna, istorijska neminovnost, uostalom već sutra i jučerašnja vijest, a naša – e to je već anomalija. Nedopustiva greška u finom tkanju Svemira! Mi smo nedužne žrtve, mi zaslužujemo bar 20 kvadrata po članu domaćinstva, najmanje deset dana mora ljeti i eto, neko najosnovnije zimovanje da djeca pročiste pluća, plaćeno porodiljsko, besplatno školstvo, zdravstvo, gradski prevoz, odgovorne medije, čistu vodu, čiste puteve, mudre vođe, i tako dalje.
Njuejdžovci čekaju da nam svima svane u glavi. Meditiraju na temu kolektivnog prelaska na biljnu hranu, održive izvore energije i mir u svijetu. Većina se bori za goli život. Univerzalne definicije golog života nema. Nekima je uvijek malo, a ima žena koje se i skoro potpuno gole smatraju ful obučenim. Dakle to je relativno. A kad smo kod relativiteta, to je pitanje matematike. A kad smo kod matematike, jedan od najopasnijih matematičara današnjice je riješio neki strašni problem i osvojio strašnu nagradu i između ostalog milion dolara. Odbio je i nagradu i novac. Na dodjelu nije došao jer je baš tog dana planirao ići u branje gljiva, a milion jer „zna kako funkcioniše svemir“. Funkcioniše tako da je savršeno zadovoljan da živi od mamine penzije. (…đe nam je kamenje..)
Nisam strašni matematičar, nisam nikakav, ali eto, kontam – kad ima, čovjek zna kako funkcioniše on. Kad nema, otkriva kako funkcioniše svemir (ili stvarnost, ili Bog…). Nisam veliki znalac ni stručnjak, ali vjerujem da je posjedovanje iluzija. Droga. Životna filozofija. Iako dolazimo i odlazimo sa ovog svijeta praznih ruku i džepova, svoju ovozemaljsku misiju tako bezočno podajemo materijalizmu da se i školujemo da bismo zarađivali, i selimo da bismo zarađivali, i rađamo ako ćemo zarađivat, i kad strahujemo, strahujemo zbog opasnosti da ćemo izgubiti posjed i izglede da ga uvećamo. Ako nam teroristi sjebu bezvizni režim, nećemo moć putovat. Ako se zapuca, šta će biti sa ovom crkavicom koju smo u posljednjih dvaes godina nakuckali? Mi? Jebo nas! Duša? Ma jebo i dušu! Empatija? Samo prema onom ko je sjebaniji od nas! A ko je sjebaniji od nas – onaj ko ima manje od nas. Što više toga ima manje od nas, to smo mekšeg srca. Ako je mnogo zgodan, bogat i uspješan – nije nam ga toliko žao. Ako koristi drugačiju drogu, sluša drugačiju muziku, uživa drugačiju modu ili klanja ka drugoj strani svijeta, još manje nam ga je žao. To je tako u materijalista. U nekih drugih nije. Što je čovjek suženiji, to ima više „ali“. Jeste, ali, žao mi je, ali, dao bih, ali, učinio bih nešto, ali…
Za proširivanje je generalno korisno obrazovanje. Pomaže literatura i od prije sto, dvjesta, hiljadu, dvije godina…dijele je i džaba. Ta neka kontanja funkcionisanja svemira nemaju mnogo veze sa milenijumom u kojem živimo. Teorija boja, kretanje elektrona i Betovenove simfonije su potpuno imune na protok vremena. Istina je dostupna svima i uvijek, u filozofskim traktatima ili smjeni godišnjih doba. I iluzija je dostupna uvijek, od fatamorgane do savremenih medija. I nikad dva čovjeka neće živjet istu stvarnost, pa da su u istu kantu zatvorena.
Stvarnost je savršeni spoj raja i pakla, kamena i srca, gubitnika i dobitnika, pa bujrum – poslužimo se.