I stvarno, ko su kupci stanova i poslovnih prostora objekta, čija je izgradnja otpočela 2006.godine. Kada bi vršili “probijanje” preko pješačkih prelaza raskrsnice na Brčanskoj Malti, jednako kao što to činimo i prilikom vožnje automobila, pa dok bi čekali, vidjeli bi da se izvode radovi na velikom objektu, te da bi možda bili i završni i tada bi se moglo i reći da obećavaju konačan kraj dugogodišnje izgradnje.
Ko to ima strpljenje da čeka osam godina, da pri tome bude miran poput bića najviše duhovne razine drevnih religija. U svakodnevnici, koju nazivamo moderno doba, upravo nema mira, te je vidljiva opsteprisutna brzina i nestrpljenje ljudi.
Kada se dogodi da kupci stanova osnuju udruženje radi zaštite svojih prava i interesa, kao što se dogodilo u slučaju izgradnje SPO”15.maj”, to ukazuje na “alarm” koji oglasava da je u pitanju investicija, započeta na gradskom građevinskom zemljištu, koja je “ozbiljno” zastala. To takodje ukazuje da se nije reagovalo, u skladu sa zakonom, od strane aktera izgradnje i lokalne vlasti.
Kako se dogodilo da su i sami kupci “poprimili sudbinu”, poput one koja je zadesila Direkciju za izgradnju, koja je u ovoj investiciji jedna od strana Ugovora o zajedničkoj gradnji, zaključenog 2006.godine.
Kupci su bili prinuđeni udružiti se, ojacati snage i pokrenuti se. Ali, onog dana, nakon što su po ko zna koji put ušli u zgradu lokalne vlasti, shvatili su da je u tim prilikama, kada se oni kreću prema općinskoj zgradi, ulaze u nju, i dok razgovaraju sa predstavnicima opcine, te dok izlaze konačno na zrak, da su tada oni dobili “dozu” jednako poput “roda” koje obitavaju na III etaži zgrade “Jupiter”.
I teško bi se mogao razlučiti odgovor na postavljeno pitanje, da se nije jednog dana pojavila Sestra Zlatka, i sa sobom donijela kanister goriva, na III sprat zgrade “Jupiter”, gdje obitava preostalih 15-ak uposlenika Direkcije za izgradnju. Ni njeni raniji dolasci nisu bili manje dramatični od ovog posljednjeg.
Već je svima bilo poznato od ranije, da je ova nesretna žena kupila stan od Direkcije za izgradnju u SPO”15.maj”, u koji ne može da useli ni nakon višegodišnjeg čekanja.
Nema Zlatka rezervni stan. Naprotiv, desilo se da je ona iz “nekih nepoznatih razloga” prodala svoj samački stan u novogradnji na Stupinama, te se ponadala kako će izgradnja njenog novog stana biti završena u roku, pa eto strpit će se!?
Ova žena ”sama se zatvorila” u iznajmljeni stan i tu obitava poput nemoćne rode kojoj su slomili krilo.
Jednog dana kada je po ko zna koji put Sestra Zlatka došla u Direkciju, pružila joj se prilika da “otvori dušu svojim spasiteljima”. Toga dana oni su imali strpljenja da saslušaju stravičnu priču ove žene.
Njeno kazivanje okupilo je na ”jedan splav” sve ljude iz njenog kraja, sve one borce i ranjene, koji su se borili sa jačim od sebe, i one žene koje su se tada porađale, kojima je požrtvovano pružala medicinsku pomoć i pomagala da na vrijeme stignu u tuzlansku bolnicu, da im se spasu životi.
“Spasitelji” su Zlatki ponudili pomoć kako bi ona mogla da plaća zakupninu za stan koji već dugo prisilno koristi. Tako se nastavila prisila u nesretnom životu ove žene koja nije našla mir u ovom gradu. Mir za kojim je tako žudila, još od kad je odlučila da pokuša napustiti sjećanja sa ratne staze svog rodnog kraja.
Samo Sestra Zlatka zna u kojem stanu sada obitava i ko joj ovih mjeseci plaća podstanarsku kiriju, jer od onog dana kada je donijela kanister goriva u Direkciju, i kada je ugledala jato uplašenih roda, ona je shvatila da tu može izgorjeti smo perje napuštenih ptica, te je izašla iz zgrade i nije se više vraćala.
Svatko onaj ko je poznavao priču o Sestri Zlatki, ne može da povjeruje “mladom jastrebu”, koji se pojavio na medijima u pratnji “odbrane i zaštite”, i koji uporno nastoji da svojim izjavama oznaci sebe za onog prvog koji je…ko nesto…
Besmislena je i jadna ta priča koja treba dati odgovor na pitanje: ”Ko je prvi pokrenuo protestni val ljudi na tuzlanskim ulicama”? To je toliko besmisleno kao kada bi se ovdje moglo reći da je preteća svega bila pojava ojađene žene sa kanisterom goriva u zgradi Direkcije!?
Pa čak i kad utvrdimo ko je bio prvi, to ima bitnost i važnost poput one kada bi vidjeli da je poletjelo jato ptica i mi se potom nadmećemo da dokažemo koja je ptica prva poletjela.
Silna je snaga stvorena spajanjem svih nesreća i nepravdi prevarenih ljudi, toliko silna da je već u prvom naletu ostavila tragove. Tragovi ove snage su poput tragova koje je slijeganje tla ostavilo u Tuzli; naročito su vidljivi na “krupnim objektima”.
Danas svjedočimo da se sa izuzetnom marljivošću i upornošću skrivaju ovi tragovi, te se cirkusantski pokušava da pokrije i ublaži šteta od valnog udara. Pokušava se navući paravan poput onog na objektima Kino”Centar” ili onog na Staroj zgradi općine, kako bi se moglo desiti da u šetnji vidimo boje i natpise na ogromnim panoima, koji nas ostavljaju ravnodušnim. Pri tome, ne bi se desilo, da ugledamo ispucale fasade ovih zgrada, zahrđale ograde njihovih balkona, okrnjene štukature koje su ih nekada ukrašavale. Tada bi nam se moglo dogoditi da se divimo obližnjem parku koji je gotovo dosegao velegradske parkove, poput bečkih, ali bi se tada našli u čudu što se centralna spomenička pojava ovog parka ne odnosi niti na jednog carskog prestolonasljednika!?
I ova začudna graditeljska aktivnost, koja se od 2002.godine, vodila palicom lokalne vlasti, ponudila je ambijent poput “Diznilenda” u Parizu, onako raskošno da svega po malo ima na poslužavniku.
Prikazivanje višemilenijske istorije, istorije o borcima koji su vodili bitke sa jačim od njih, traži mnogo više prostora, traži bitno više prostora, poput beskraja koje možemo da osjetimo kada putujemo vozom ili autobusom po prostranstvima Bosne i Hercegovine.
Natrpavanje razlicitih sadrzaja na jedno mjesto, kako je to nanizano na potezu od Objekta “Lovac” do kraja aleje sa bistama, to skupljanje uspomena iz prošlosti “u jednu sobu” odaje pomaknutost skupljača, koji je eto prisvojio ono pravo da samo on bude čuvar istorije i tradicije ljudi ovog kraja, i da on bude “institucija” poput gradskog muzeja i sl.
Takva pomaknutost je oduzela Direkciji za izgradnju poslove projektovanja i nadzora za potrebe Općine Tuzla, koji su se nakon “privatizacije” 2003.godine, prekinuli u potpunosti. Od tada se Direkcija nastavlja baviti samo građenjem. Ta “strategija”, koja je odredila stvarnu djelatnost Direkcije u njenom posljednjem desetljecju, bila je krajnje “opasna”!?
Autor: Alida Hrustanbegović
Tuzla, 09.03.2014