Prevodio sam onomad u Sarajevu intervju sa strancem, direktorom jedne medjunarodne organizacije koja se bavi promocijom turizma u BiH, i na pitanje sta bi izdvojio iz gastronomske ponude BiH odgovorio je nedvomisleno:“ Vino Zilavka.“ Potom je na sva usta hvalio zlatne kapi koje u sebi sadrze zrak i mirise i dusu Hercegovine i te sam noci vrsio zavrsnu korekciju prevoda pijuckajuci Zilavku. Inace, pisana rijec snazno utice na moju svakodnevicu. Bas ovih dana citam roman jednog americkog pisca cija se radnja odvija na jugu, oko rijeke Misisipi, i ciji junaci cesto pecaju i jedu somove. Jutros sam ustao rano, prije zore, i otisao na lokalno jezero. U sparno floridsko jutro sam zabacivao jetricu (umotanu u najlon carapu i tako nakacenu na udicu jer bi drugacije spala sa udice vec pri zabacivanju), znojio se i cekao gladnog soma. Upecah jednog tek nakon dva sata. Elem, upravo sam rucao pohovanog soma zacinjenog ljutim zacinima americkog juga i popio dva Pabst Blue Ribbon-a. Pabst Blue Ribbon je jeftino americko pivo, pivo na cijoj je etiketi navedeno da je dobilo nekakvu nagradu 1893. godine (zasigurno nikakvu nakon toga), koje su pili junaci knjige koju citam i koje sam kupio po povratku iz ribarenja, dok se som koprcao po gepeku mog Forda Focusa. U knjizi se spominje i Moon Pie, jeftin americki kolacic, popularan opet na jugu ove goleme zemlje, koji sam mnogo puta vidio u prodavnicama i nikada mi nije djelovao dovoljno privlacno da ga kupim. Posto atmosfera knjige koju trenutno citam obicno boji i moju stvarnost, nisam se smirio dok nisam nasao taj kolacic i probao ga (bilo je teze nego sto sam mislio, nakon neuspjelog lutanja po tri prodavnice nasao sam ga na kasi benzinske pumpe). Moon Pie nije los ili sam ja slab na slatko.
U cetvrtak sam gledao putopisnu reportazu; gastronomska mapa Tajlanda. U petak sam vec kuhao piletinu sa rizom u sosu od kokosovog mlijeka i curry-ja.
Kao dijete sam jedno vrijeme citao Nindza romane. Vise se ne sjecam ni kako se zvao, prijatelj glavnog junaka – nindze, snazan i plavokos, stalno je pio „jako australsko pivo.“ Naravno, kada sam u prodavnici u Njemackoj vidio autralsko pivo bez trena razmisljanja sam par konzervi strpao u svoju korpu.
Sredinom osamdesetih Tifa je pjevao:“Ja sam ludak od marcipana…“ Nisam tada ni znao sta je marcipan; u mom gradu ga svakako nije bilo na policama prodavnica. Procitao sam u enciklopediji u biblioteci da je to bademova pasta koja se koristi za spravljanje slastica. Izdanje enciklopedije je bilo zagrebacko. Nije mi bilo tesko jednog vikenda sjesti na voz i otici u Zagreb i lutati Ilicom dok u izlogu jedne slasticarne nisam ugledao kolac sa marcipanom. Topio sam se od miline dok se marcipan topio u mojim ustima.
Stulic je obradio narodnu zagorsku pjesmu:“Mamica su strukle pekli…“ Prije par godina sam posjetio Kumrovec i nakon obilaska povijesnih znamenitosti u gostioni preko puta Titove rodne kuce jeo tek pecene mirisne rumene strukle od kojih mi i sada, dok ovo pisem, ide voda na usta.
U Sarajevu sam u prodavnicama kupovao smrznute Ledo strukle i kada bi bile skoro pecene vadio ih iz rerne, odvajao gornji dio vec gotovo hrskavog tijesta i na sir dodavao sloj pekmeza od sljive, pa ih vracao u rernu na jos par minuta.Volio bih da sam sada u Sarajevu.
Knjiga koju trenutno citam zove se “Father and Son”, pisac je Larry Brown. Citam je jeduci domaci marcipan kolac.