Književna zadruga je platforma koju su pokrenuli “ono troje s Bookstana” Vanja Šunjić, Arman Fatić i Adnan Bajrović. Osim velikog prijateljstva, povezala ih je i ljubav prema književnosti, pisanju i stvaranju. Svjesni koliko je mladim autorima i autoricama izdavanje prve knjige u BiH mukotrpan i dugotrajan proces, odlučili su da djeluju konkretno i objave svoje rukopise samoinicijativno.
Kako je nastala Književna zadruga, s kojim izazovima su se suretali i kada će izaći njihove knjige (“Srce je u obliku trougla”, “Sarajevski san” i “Meddah i fildžan”), čitajte u intervjuu sa Vanjom Šunjić i Armanom Fatićem.
Šta za vas predstavlja Književna zadruga, kako ste došli na ideju da je osnujete i koliko vam znači dašak socijalizma u cijeloj priči?
Vanja: Književna zadruga je platforma koju želimo da razvijamo, uz pomoć kapitala koji posjedujemo, vještina i znanja. Osim nas troje, vrlo brzo su nam se pridružili drugari koji posjeduju određena znanja i iskustva koja mi nismo imali. Kroz proces samoizdavanja naših knjiga smo naučili mnogo toga što ćemo dijeliti sa drugovima i drugaricama koji nam se pridruže, jer osim naše četiri knjige, u planu su nam još dvije da samoizdamo odmah nakon nas. Zadrugu smo upravo osnovali iz nedostatka jednog takvog mjesta i prostora gdje bismo stvarali i djelovali.
Socijalizam kao koncept jednakosti i solidarnosti mi je vrlo važan i mnogo mi znači, no budući da smo mi generacija koja ga nije okusila nemamo pravo biti nostalgični i pričati kako je nekada bilo bolje, ali smo dužni neke dobre prakse prepisati u današnjost. Ono što je loše kod nas jeste potpuno ignorisanje i revizionizam vremena iza nas, ili glorificiranje i romantizacija. Ne postoji objektivan odnos spram svega što je bilo u prošlosti.
Arman: Osobno, ja se pokušavam udaljiti od onoga što je generalna percepcija društva kada se koriste termini “zadruga”, “kolektiv”, “socijalizam” jer historijski ti termimi su nažalost uprljani i krenuli su nositi ili neke nostalgičarske ili negativne konotacije, za koje generalno ne bi trebalo biti mjesta u 2021. godini. Vjerujem da je potrebno redefinirati ove termine i vjerujem da mi to svojim djelovanjem barem jednim dijelom potičemo.
U svakom slučaju, vjerujem da neki novi socijalizam se ne ogleda u okupiranju postojećih fabrika (kojih više nema) i preduzeća (koja su također na rubu propasti) te radničkoj samoupravi i raspodjeli u njima, nego naprosto u započinjanju novih biznisa u kojima svi, kako oni koji ih pokrenu, tako i oni koji se naknadno priključe teže ka nekom jedinstvenom zajedničkom dobru te ravnomjerno i ravnopravno raspoređuju sve dužnosti, obaveze, terete i rizike koje jedan samostalni obrt nosi sa sobom. Da, rizično je, da ima dobre šanse za propast, ali na duge staze vjerujem da vodi na bolje ishodište, gdje se svi uposleni razumiju i gdje svi uposleni shvataju da će im svima biti jednako dobro/loše ovisno od toga kako su oni uradili svoj dio posla.
Vanja će objaviti “Srce je u obliku trougla”, a Arman “Sarajevski san” i “Meddah i fildžan”. Kako su tekli procesi nastajanja vaših knjiga? Šta vas je najviše inspirisalo, mučilo ili obuzimalo?
Vanja: Ja sam mikropriče objavljivala kao Facebook statuse, bez ikakve primisli da ispisujem književnost, a onda se sve posložilo tako da bi moglo ličiti na književni tekst. Ono što me mučilo u nekim trenucima jeste učitavanje ljudi koji su to čitali, pa su pokušavali da u njemu pronađu mene, moju mamu, itd., jer kod nas se i dalje autor/ica usko veže za svoj tekst, on/ona jeste glavni lik i sve što je ispisao/la može biti samo autobiografsko i nikako drukčije. Žene koje mene neprestano inspirišu jesu Nora Verde, Đurđica Čilić, Ferida Duraković, Adrijana Vidić i mnoge, mnoge druge. Neke od njih su bile prve obožavateljice teta Divne i osim što sam od njih učila šta sve jeste dobar književni tekst, neprestano sam učila šta znači solidarnost, podrška, borbenost i bezuslovna ljubav.
Arman: Moj autorski rad najviše je nastao pod uticajem književnica i književnika vezanih za Sarajevo. Konkretno u pitanju su divni kreativne i drušveno angažirane osobe kao što su Ferida Duraković, Lejla Kalamujić, Semezdin Mehmedinović. Ipak moram priznati da već sada dobijam komentare da se u mojim tekstovima osjeti dašak Jergovića, Hemona ili Džamonje što mi je ogroman kompliment i nešto od čega ne mogu da pobjegnem. Da, to su književnici koje sam veoma rado čitao u mladosti i koji vjerujem da jesu podsvjesno me oblikovali. Kada je u pitanju sama Zadruga, ja najviše volim potencirati i prakticirati ideje koje propagiraju pokreti Diem25 (a posebice ideje koje izlaže Yanis Varufakis u knjizi “Another Now”) ili Progressive International, dok kao student filozofije u Ljubljani, lagao bih kada bih rekao da na moje ideje ne utiče filozofija Slavoja Žižeka.
Koji su bili vaši najveći izazovi tokom pisanja, da li ste odustajali i kako ste te faze prolazili?
Vanja: Tokom ispisivanja mikropriča bilo je vrlo zanimljivo komparirati vlastito životno iskustvo, ali i iskustva ljudi oko mene kroz različite uloge. To zapravo i jeste bilo ono što me tjeralo da pišem, jer sam uvidjela da su obrasci repetativni. Kada sam prestala da piče objavljujem na Facebooku, ja sam dopisala kraj i pospremila tekst, ne vrativši mu se barem dvije godine, i prošlo ljeto, na Armanovo insistiranje smo ga ponovo otvorili, a onda nam se pridružo i Alen Brlek i pokušali smo da nađemo novi glas koji bi ispričao sve ono što sam ja bila ispisala. Nakon toga, bili smo svjesni da nam slijede mukotrpni pregovori sa izdavačima i mjeseci čekanja, pa smo umjesto toga odlučili da sami objavimo rukopise.
Arman: Za razliku od prethodne 3-4 rukopisa, koje nikada nisam kompletirao i koje sam bacio ili ostavio po strani, sa pisanjem knjiga “Sarajevski san” i “Meddah i fildžan” nisam odustajao niti imao neke teške faze u pisanju. Razlog tome je naprosto što sam sa sobom raskrstio da uloga pisca nije izdavanje knjiga i promoviranje knjiga nego pisanje, ispoljavanje misli i ideja, reagiranje na svijet oko sebe. Tako da moje dvije knjige su nastale suštinski kao procesi, vlastita propitivanja na dnevnoj/sedmičnoj bazi koja sam zapisivao određeni vremenski period dok naprosto nisam osjetio da sam rekao sve što sam imao o određenoj temi (za sad) i da trebam nastaviti dalje.
Umorni od čekanja i etabliranja
Koliko su izdavači zainteresovani za mlade autore/ice danas i da li je teško naići na podršku?
Vanja: Izdavači vrlo malo vjeruju mladim autorima i autoricama i nisu spremni da preuzmu taj rizik potencijalno neuspjelog književnog djela. Zbog toga kod nas postoji zaista veliki broj mladih književnika i književnica koji nisu objavili svoj prvijenac, uprkos nagradama, časopisima i dobroj reakciji publike. Mnogi naši sjajni književnici i književnice prvo su se etablirali u Srbiji, ili Hrvatskoj, pa tek onda zavrijedili pažnju naših izdavača. Uvijek treba neki etablirani književnik da spomene tog autora ili autoricu kod izdavača, da bi to zavrijedilo pažnju. Mi smo pomalo umorni od takov odnosa i gadi nam se takav koncept. Zbog toga smo odlučili da osnujemo Zadrugu, kako bismo izdali svoje prvijence, a onda pomogli drugim mladim ljudima koji se nalaze u sličnim situacijama.
Arman: Kao netko tko radi u filmskoj distribuciji mogu da podijelim znanje i iskustvo iz te perspektive, jer vjerujem da ću biti mnogo objektivniji nego da govorim o tome šta je mene zateklo i snašlo sa lokalnim izdavačima. Suštinski u filmskoj distribuciji, ako se želi zaraditi neki novac uzimaju se minimalni rizici. Filmski autori koji već iza sebe imaju neke radove, autori koji su već bili po festivalima, o kojima se može čitati po medijima, čak i kad nemaju nikakve nagrade imaju više šanse da budu izabrani za distribuciju naspram autora koji izdaju prve radove. To je sasvim normalno, svi mi radimo poređenja sa onim što nam je znano. Ipak ono što je mnogo veći problem je hiperprodukcija sadržaja, zahvaljujući digitalizaciji jer nikada nije bilo lakše, nego danas, sjesti i snimiti film/napisati knjigu/ napraviti mjestu itd. Toliko se “umjetnosti” danas stvara u svijetu i toliko toga je već viđeno, nekompletirano ili naprosto tematski irelevantno. Tako da kada bi netko imao želju da profiltrira ono što je dobro ili da pomogne onome kome je potrebno malo uređivanja da ima jako fin rad, to nije baš uvijek moguće zbog količine sadržaja koji se konstantno umnožava i pokušava da prodre.
Suštinski, ja želim vjerovati da do neke mjere će i to biti uloga KZ u nekom momentu. Nakon naših prvijenaca mi ćemo rado da rizikujemo sa izdavanjem/pomaganjem mladim autoricama i autorima koji spremaju svoje prvijence, a ignorirani su od strane izdavača kojima prevše toga dolazi.
Kako doživljavate književnu scenu u BiH i šta biste voljeli promijeniti?
Vanja: Naši autori i autorice se mnogo čitaju na našem zajedničkom prostoru, ali se i prevode i čitaju van, te osvajaju značajne nagrade na oba fronta. Mnoga naša savremena književna djela su adaptirana i odlične su predstave, ali bih voljela da vidim više književnosti u mejnstrimu, a za to su odgovorni mediji. Ono što ultimativno fali jesu mladi glasovi na sceni. Kod se mlađom generacimom autorica i autora smatraju ljudi koji su davno prešli 35.
Arman: Vjerujem da sam sa gore navedenim opisom izdavaštva uhvatio srž toga što bih volio vidjeti drugačije. Pored toga vjerujem da nam je potrebno malo više medijskog prostora u kojem se govori o kulturi, u kojem se recenziraju (objektivno i kritički) knjige, filmovi, muzika. To je ono što mi prvo pada na pamet.
Koliko je vaša književnost socijalno angažovana i koliko vam to znači kao autorima/cama?
Vanja: Sve što radim nastojim da bude socijalno angažovano. Naprosto, živimo u vremenu i prostoru u kojem smo dužni svakim istupom u sferu javnog da barem pokušamo promijeniti neku paradigm, srušiti stereotip, pokušati razbiti predrasudu.
Arman: Ja želim vjerovati da moje pisanje i promišljanje su znaci koje ostavljam iza sebe. Nekoga će možda zabaviti, nekog potaći na promišljanje, a tko zna možda nekom budu od koristi da uvidi da u svemu što se dešava nitko nije niti sam, kao ni prvi, niti jedini…
Umjesto glorifikacije prošlosti, pravimo nešto u sadašnjosti.
Svjedoci smo da vlada razjedinjavanje na mnogim frontovima, a klasne razlike naročito dolaze do izražaja i dosta toga se odvija online. Mislite li da su se ljudi previše distancirali? Tišti li vas na nekom nivou kako će svijet/izdavaštvo izgledati narednih godina?
Vanja: Bez obzira što izdavači u BiH svojim uposlenicima smanjuju plate za vrijeme pandemije, smatram da se nije smanjio interes za knjigu. Šta više, otkako je krenula pandemija, koliko ja mogu da vidim interesovanje za knjigu i umjetnost uopšte je poraslo, jer to je ono što je održalo privid normalnosti u mjesecima iza nas.
Kad govorimo o klasnim razlikama, uvijek dolazimo do cijena kulturnog sadržaja, koji je studentima i ljudima sa nižim primanjma luksuz i prisiljeni su da odaberu da li će taj mjesec kupiti kartu za predstavu, ili knjigu, koja će im ostati. Naravno, umjetničku produkciju ne treba puštati u bescijenje, jer nam je i onako na klimavim nogama, ali bismo trebali postati senzibiliziraniji za kategorije koje navedoh. Mi smo to riješili tako što ćemo maksimalno sniziti cijene naslova, ali mi smo Zadruga, nismo oni koji proizvode knjige.
Arman: Mene osobno ne tišti. Ja zaista volim promatrati svijet oko sebe i na osnovu toga reagovati i formirati se dalje. Tako da potencijalni hiperindividualizam pod teretom kapitalizma u tranziciji iz kasne faze u post kapitalističku fazu (što se dešava, pogledajmo prava radnika u svijetu danas, te tretman i ponašanje poslodavaca) bi po mom mišljenju mogao donijeti novu priliku da se ljudi probude. Tko zna, možda tek tad, kada ostanemo sami i udaljeni sa svojim Ja ćemo shvatiti koliko je to toksično te kontraproduktivno. Tko zna možda tada napokon i uvidimo da problem koje imamo i opresija koja nam se događa je kolektivna i napredak se može napraviti jedino jedinstvom.
Vaše knjige izlaze simbolično na Dan mladosti 25. maja. Možete li reći nešto više o tome i kako se zainteresovani mogu pridružiti Književnoj zadruzi?
Vanja: Simbolički smo odabrali Dan mladosti, koji je u prethodnim vremenima mladim ljudima značio nešto, a danas mladi ni ne znaju za njega. Ovo je naš omaž tom danu. Umjesto da pričamo kako je nekad bilo dobro, mi smo odlučili da uradimo nešto konkterno. Umjesto glorifikacije prošlosti, pravimo nešto u sadašnjosti.
Arman: Najlakši način da pratite naš rad i da komunicirate s nama je putem Facebook page-a (link) na kojem odgovaram ja, ili našeg Instagram profila (link) gdje će vam se javiti Vanja.
Razgovarala: Nataša Lazukić