Piše: Dina Kamerić
Najava Olivera Frljića, intendanta riječkog HNK Ivana pl. Zajca, da će na trgu prirediti javno spaljivanje knjiga, izazvala je niz burnih reakcija građana u regiji. Negodovanja su, prije svega, posljedica nerazumijevanja simboličnog čina, Frljićevog otpora strukturama vlasti čiji, blago rečeno, nije miljenik. Revizionizam, kreacionizam i lustracija popularni su termini kojima u zadnje vrijeme barata svekolika hrvatska javnost, pa je najava spaljivanja Darwinovog Porijekla vrsta Frljićev subverzivni čin. Problem je u tome što se politika plaši kulturnih činova, posebno onih subverzivnih. Paradoks je veći time što ta ista vlast u kulturi vidi osnovu svoje nacionalne posebnosti, koja je dijeli od susjeda i učvršćuje njenu vjekovnu poziciju predziđa kršćanstva.
Što se desničara tiče, Frljić je, po ko zna koji put, etiketiran kao izdajnik, komunist i srbofil, a neistomišljenici su ga, budući da je o knjigama riječ, vidjeli i kao zaostalog protagonistu Andrićeve Travničke hronike, aludirajući na Frljićevo bosansko porijeklo.
No, ono što najviše privlači pažnju svakako je reakcija građana, njihovo sablažnjavanje nad činom spaljivanja knjige. Ne razumijevajući suštinu najavljenog performansa, mnogi su u tom činu vidjeli opasnost od povratka u mračno doba ljudske povijesti.
Svim totalitarističkim režimima, i onima koji su stremili tome, bila je bliska ideja o listi nepodobnih pisaca, s kojima su se obračunavali tako što su njihova djela palili na trgovima, simbolično uništavajući identitet i duh autora. U novijoj povijesti, najpoznatija je “logorska vatra nacističke budućnosti”, u kojoj je, od maja do augusta 1933. berlinskom trgu i trgovima još dvadeset i jednog njemačkog grada, spaljeno više desetina hiljada nepodobnih naslova, djela čiji su autori bili Jevreji, socijalisti, komunisti… Na zagrebačkom trgu tih godina spaljena su skoro sva Krležina djela.
Ne zna se koliko je knjiga spaljeno u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Samo u sarajevskoj Vijećnici izgorjela su dva miliona knjiga i 300 vrijednih rukopisa. Ratovi na našim prostorima pokrenuli su knjigocid, a obračun s protivnicima prenesen je iz rovova u biblioteke. Sa bibliotečkih polica preko noći su nestajala djela nepodobnih pisaca. Bibliotekari roboti, po direktivi gornjih instanci, filtrirali su naslove po nekoliko ključnih riječi: Musliman/Srbin/Hrvat, ćirilica, komunizam, marksizam, Tito, Jugoslavija. Mentalni higijeničari brisali su svaki trag kulturnog pamćenja, zajedničke prošlosti i kulturni identitet Drugoga.
O ovom fenomenu u Hrvatskoj je pisao Feral Tribune. U knjizi Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj devedesetih autor Ante Lešaja navodi da je devedesetih uništeno više od dva i po miliona knjiga. Otpor uništavanju je bio sporadičan, a prosvjednici su sudski gonjeni.
U Bosni i Hercegovini se o ovom problemu, kao ni nizu drugih, javno ne govori, niti postoje podaci o broju uništenih knjiga.
Šutnja i poricanje popratne su pojave knjigocida. Stoga začuđuje otpor šire javnosti, čiji je glas inače nemušt i brzo utihne u svim situacijama koje zahtijevaju reakciju, prema Frljićevom performasu kao nečemu blasfemičnom.
Kako to da građani nisu ustali protiv stvarnog uništavanja knjiga, a jesu protiv najave? Ili je nestanak knjiga s polica samo jedan veliki performans?
*Za konkurs