Da li ste nekada putovali najkraćim putem od Banja Luke do Sarajeva? Je'l preko Kneževa, pitaće neko? Da, preko Kneževa. Joj, brate, jesam jednom, ali više neću. Imao nekog golfa dvojku, nema servo, ruke su mi otpale od namotavanja.
Hm, ja mislim da aktivnost mišića na rukama može biti i korisna, pa hajde, nije sve tako crno.
Ipak, kada pređete tih prvih 50 kilometara puta od Banja Luke prema Sarajevu, dolazite u Kneževo. Pojavljuje se odjednom, iznenada, kao palo s neba. Vozite putem okruženim šumom, nižu se table sa nazivima mjesta, ide mala uzbrdica i počinje Kneževo. Crkveno dvorište i crkva čije se proširenje planira, sa lijeve strane, bude nadu da je pred vama lijepo, prijatno planinsko mjestašce, puno zdravih, rumenih i srećnih ljudi. Međutim, varka ne traje dugo. Spuštajući se ka centru grada (opštine) nižu se stare potkresane lipe i poneki prolaznik utonuo u svoju brigu, ali više u brigu drugih ljudi. I dok lupite dlanom o dlanom, nalazite se na raskrsnici koja vodi ili ka Travniku ili ka Srebreniku, mini skijalištu koje nikako da zaživi i preživi dvije godine živo. I to je već kraj „urbanog“ dijela Kneževa, a nisu prošla ni dva minuta vožnje po ograničenju (40 kmh).
Godine 2012. bijahu lokalni izbori u Kneževu, kao uostalom i u drugim mjestima jedinstvene nam države. Na sve načine šarena struktura ljudi postade odbornička klika u Skupštini opštine Kneževo. A načelnik koji je to bio i ranije, sjede ponovo u fotelju u kojoj je prethodne četiri godine sjedio njegov bivši stranački kolega, a danas narodni poslanik. Dva su bitna lika kneževske stvarnosti. Sadašnji načelnik koji je i bivši načelnik i bivši načelnik koji je sadašnji poslanik. U duhu navika iz socijalizma, odbornici, ne navikli da rade nešto, se posvađaše, sakriše pečat kao Čvarkov Boškiću, i evo do dana današnjeg nema sjednica Skupštine opštine, nema odluka, ne zna se većina, ali se nešto sigurno zna, do u detalje. Zna se ko je Č-ov, a ko Š-ov (za širu publiku, Č je bivši načelnik, a sadašnji poslanik, a Š je sadašnji načelnik koji je i bivši načelnik). Sad kad te stariji čovjek, po običaju pita, „Či’ si ti, mali?”, nećeš reći ime oca, nego Č-ov sam ili Š-ov sam. I jadni narod prihvatio svoj novi identitet. Dosadu i besposlicu ubijaju na razne načine i čekaju sljedeće izbore da se malo izmiješaju, pa ponovo podijele na Miletove, Mladenove, druge Mladenove, Perine, Čavine i ostale. Nema u Kneževu Sejdić-Fincijevih.
U neparnim godinama, koje nisu izborne, kakva je i ova 2015., narod se malo smiri, pa gleda svoja posla. U avgustu mjesecu omladina se vrati iz škola, pa gradić malo živne. Ali ta omladina se ne vraća kad završi škole. Nema se gdje ni vratiti. U šumskom gazdinstvu više ljudi nego stolica. Sreća pa je takva vrsta posla, pa mogu hodati po šumi. I ostalo je sve pretrpano. Ne bi stariji ni dali mladom čovjeku da nešto pokuša promjeniti. „Čekaj, junoša, zelen si ti još, pa ja sam tvojih godina još u opancima bio“. Na žalost, i ostao do dana današnjeg. A mladih, uspješnih, obrazovanih ljudi rodom iz Kneževa, koji su uspjeli u Banja Luci, koliko god hoćeš. Za Kneževo ih još veže jedino nostalgija za djetinjstvom. Nikad se neće vratiti. Brate, i ne trebaju, za svoje dobro. I tako se začarani krug vrti. A znate li ko ima najviše koristi od toga? Pa, Č i Š. Hm.
*za konkurs