Svanulo je još jedno jutro iznad zemlje Bosanske. Poustajali smo svi pomjereni. I mi i sat. Sunčana nedjelja lako se ušunjala kroz otvorene prozore u mom komšiluku. Ptičice i tišina, planina veša za peglanje, zuji komšinica i njen usisivač, šišti i komšija i njegov pretis, naša buka odzvanja u uličnoj tišini vikendom u podne!
U siromašnoj zemlji, ljudi na ivici svega ne čuje se ni jedna lopta, ne protutnje dječaci sa biciklima, nema ni jedne djevojčice, samo stoji na uglu sama izbeharala kruška. I niko se na nju ne penje, niko nije stresao behar nekome u kosu kao snijeg, otpašće sam kao i kruške, koje će trunuti i koje će čistači nekad kasnije pokupiti kao običnu trulež.
Možda bi neko na trenutak pozavidio svakome na toj tišini, na miru i suncu.
Na trenutak jedan možda, već na drugi sve je sablasno pusto, na jednom, na drugom, na trećem igralištu. Nema ni mrežice na košu da je vjetar pomjeri.
Pomislim da je ovo ista nedjelja, društvo i ja iz ulice bi već bili vani. Iskoristili bi taj trenutak pomjeranja sata pa u „pristojno vrijeme“ izletili iz kuća.
Naše su mame tih godina spremale onaj famozni nedjeljni ručak za koji nisu imale vremena, a vjerovatno ni snage radnim danom. Peglale nam školske kecelje za sutra ujutro i trčkarale po kući sa pokojim viklerom na glavi. Mi smo divljali po ulici, pentrali se na garaže, takmičili se ko smije duže da trči kroz visoku žaru, dokazivali hrabrost spuštanjem na bilo čemu što ima točkove niz strmu ulicu. Nekad bi utrčavali u kuću po sitne pare za prve ovogodišnje sladolede, redali se svi u red na vratima po neku palačinku ili prženicu i opet bjež' brže bolje preko vrata.
Najdraže nam je bilo kada se tate iz komšiluka skupe nad nečijom haubom, pa nešto majstorišu, pa se to oduži… pa i mi produžimo svoje, iz opravdanih razloga. Stvori se uvijek neka tacna, vrela kafa i sok za „majstore“, pa nas rastjeraju sa loptama, reketima i kojekakvim čudima od tog svetog napitka, a nama teško što nismo na očima.
Niko nas nije mogao utjerati u kuću do tog ručka u dva sata, nevoljko smo svi ulazili i brzinom svjetlosti jeli, a onda čekali da prođe ono nepristojno vrijeme za našu galamu… od dva do pet popodne… Onog trenutka kada bi čuli mlaz vode iz kuhinjske slavine i pucketanje vlažne džezve za kafu na kolu šporeta mi bi izlijetali sa svom neophodnom opremom vani. To je bio znak da je nedeljni odmor poslije ručka završen!
Komandosi mame su bile u strogoj kordinaciji prozorskog nadgledanja i sa punom nadležnošću da nas jednako opominju i naruže, sve. Tada je postojao neki uniformisani red. A mi smo morali da poslušamo i svoju, a i tuđu mamu. Nikada nam se to nije sviđalo. Taj strateški raspored prozora nam nije davao preveliku slobodu, ali smo se za istu borili, sve dok nam je naša ulica bila jedina igraonica.
Vječite upute pazi da ne gurneš nekoga, pazi da ne polomiš nešto, pazi da ne probudiš nekoga, pazi kako se ponašaš, pazi, pazi… u nekoj zemlji u kojoj si mogao slobodno da spavaš na klupi, učili su nas da pazimo na druge.
Najgora su bila ta rana predvečerja kada su se vodile opasne bitke oko ulaska u kuću. Željni slobode proljetnog dana, svaka minuta nama je bila baš najvažnija. Sinhrono su nas dozivale jedna po jedna u kuću, i mahale jedna drugoj sa prozora. Uvijek smo samo čekali koja će prva pokrenuti lavinu i kolutali očima. Mi bi kukumakali za još pet minuta, a one su nalazile hiljadu razloga zašto ne može. Pisanje neke zadaće je bio prvi „izgovor“, na drugom mjestu kupanje, odmah u vrhu liste razloga vježbanje nekih klavira, engleskih jezika, nečega jer svi smo išli u školu i na minimum još nešto. A ako neko kojim slučajem nije bio talentovan za muziku, sport, išao je na likovnu ili matematičku sekciju. Pa makar crtali i ko nogom, išlo se i tačka.
Tako smo odrastali u nekoj našoj ulici, tako se odrastalo u svim ulicama.
U ovim ulicama sada toga nema, a ulice su iste. Nema ni djece.
Nije moguće da se djeca ne žele igrati.
Možda ih roditelji ne puštaju vani na igrališta, ispred neke ulične garaže, u parkić, u ovoj zemlji gdje sigurnost nije garantovana ni onoj klupi na kojoj se nekada moglo spavati.
Tužna tišina se uselila u moj sadašnji komšiluk, a graja vjerovatno odselila zauvijek u Njemačku. Na nekim drugim klupama sanjaju snove.